Poznanstvo Marija Lušića s potpisnikom ovih redaka seže još u 2007. godinu, kada sam kao friško diplomirani novinar već radio u jednoj komercijalnoj nacionalnoj tv kući, ali je u zraku ostalo visjeti hoće li moja generacija morati služiti vojni rok ili će se on ukinuti. Ne želeći riskirati da zbog poziva u vojsku izgubim posao, a i sama pomisao na rat me nikad nije privlačila, odlučio sam izabrati civilno služenje, te nakon kratke potrage pronašao da Hrvatski sportski savez gluhih (HSSG) traži civilnog ročnika. S poslodavcem sam dogovorio da ću raditi poslijepodnevne smjene, a prvi dio dana provodio bih u HSSG-u. Iako se ispostavilo da je nekoliko mjeseci kasnije vojni rok doista ukinut i moja generacija nije pozvana na vojno služenje, meni je ostalo jedno lijepo i zanimljivo sjećanje na mjesece provedene u HSSG-u, bez obzira što je radni tempo tih nekoliko mjeseci bio poprilično jak.
Kasnije bih s Marijom Lušićem znao povremeno komunicirati porukama, a vidjeti slučajno ako „naletimo“ jedan na drugog jednom u nekoliko godina. I onda, nedavno u ožujku 2026. godine sreli smo se slučajno na jednom ručku te sam odlučio da umirovljeničkoj javnosti predstavim čovjeka koji je svojom, prije svega upornošću, uspio napraviti ogroman iskorak za sve gluhe sportaše i općenito gluhu zajednicu u Hrvatskoj.
Prvo što sam naučio za vrijeme svog civilnog služenja u HŠSG-u je da gluhe i naghluhe osobe se ne nazivaju gluhonijemima jer to smatraju diskriminacijom, te da sve osobe koje čuju oni nazivaju „čujućima“. Drugo što sam ubrzo shvatio je da postoje i mnoge predrasude prema gluhim osobama, i da su mnogi zbog svog stanja često bili diskriminirani i kroz život i kroz školovanje.
No, neke rijetke osobe, a to je svakako Marijo Lušić, ponekad svoje „prokletstvo“ pretvore u dar, te umjesto pomirenja sa sudbinom odluče napraviti dobro za cjelokupnu zajednicu. Marijo je bio zaposlen u projektnom birou gdje je radio kao tehničar za građevinu i strojarstvo te nam kaže kako je 1990. godine pred Domovinski rat sa 30 godina života morao otići u mirovinu kao tehnološki višak. U rad Hrvatskog sportskog saveza gluhih uključio se 1993. godine, a šest godina poslije postao je predsjednik, nakon čega kreće uzlet saveza pod njegovim vodstvom na čijem čelu će biti sljedeća četiri mandata, a sada je počasni predsjednik. No, i dalje je predsjednik Zagrebačkog sportskog saveza gluhih, i to još od 2002. godine.
Kad sam došao u HSSG sjećam se kako su taman dobili sredstva za zapošljavanje ročnika koji je tu došao prije mene, ali i da su im sredstva bila jako ograničena i skromna. Stoga sam za ovaj intervju upitao Marija kako on sad gleda na rad svog saveza tih godina.
„Na temelju Novog Zakona o sportu 2006. godine Hrvatski sportski savez gluhih se odvojio od Hrvatskog sportskog saveza invalida, a koji se sada zove Hrvatski paraolimpijski odbor. To je bio važan trenutak za razvoj i budućnost sporta gluhih u RH. Moram reći kako su od političara u to doba najviše pomogle Jadranka Kosor i Dubravka Šuica koje su podržale razvoj našeg saveza. Tako smo iz godine u godinu počeli dobivati sve veće prihode iz državnog proračuna na temelju rada i rezultata“, kazao je Marijo, dodavši kako je novi Zakon o sportu iz 2006. važan jer su se njime i gluhi sportaši izjednačili s ostalima te su dobili pravo na sportsku mirovinu s navršenih 45 godina u slučaju osvajanja odličja na velikim natjecanjima, kao i novčane nagrade, stipendije, olakšice za upis na fakultete i ostala prava u drugim zakonima.
I ništa toga ne bi bilo da nije bilo Marijeve upornosti. Iz tih dana urezana u sjećanje mi je ostala njegova rečenica da u životu treba biti uporan, ali ne samo to, već ako treba i dosadno uporan, jer će ljudi nekad riješiti tvoj problem samo da ih više prestaneš gnjaviti. Tada mi je i naveo sve što je uspio unaprijediti samo zato što je redovito pa i svakodnevno kontaktirao one koji o tome odlučuju sve dok nisu popustili.
„Ukratko, ovim zakonom o sportu nam se udeseterostručio prihod te smo sada na broju od 11 zaposlenih. Kad smo počeli stvarati HSSG tu su nam pomogli civilni vojni ročnici (svaki po 6 mjeseci) i tu je prošlo 28 ročnika od kojih smo jednog zaposlili. Na kraju što se tiče sporta gluhih, tu smo napravili iskorak upornim radom i dokazivanjem da sve možemo osim čuti. Jer svi koji čuju mogu naučiti naš hrvatski znakovni jezik, a mi koji ne čujemo ne možemo „pročuti“, objašnjava Marijo.
Upravo je pred Božić 2025. godine Marijo dobio i nagradu za životno djelo od Hrvatskog sportskog saveza gluhih i to povodom obljetnice 100 godina sporta gluhih.
Nas je od Marija zanimalo i kako žive gluhi i nagluhi umirovljenici.
„Većina ih živi relativno dobro, svojim radom su stekli svoje mirovine, a od 1. siječnja 2024. dobivaju i inkluzivni dodatak što im je također puno pomoglo. Ali prije je bilo jako teško, no sa svakom promjenom stvari su se popravljale. Ali najveći je problem komunikacija, tu je Zakonom o osobnoj asistenciji omogućeno da koriste komunikacijskog posrednika preko udruga. Ja vodim jednu takvu udrugu: Hrvatska udruga Silent koja pruža pomoć u komunikaciji za oštećenje sluha preko komunikacijskog posrednika i financira se preko državnog proračuna Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike“.
Ostali problemi gluhih umirovljenika, govori nam, je što se ne snalaze najbolje s tehnologijom (Internet, bankarstvo, zdravstvo, upravljanje mobitelom i ostalo što traži nova umjetna tehnologija), a što je problem i svih ostalih umirovljenika i starijih osoba. Za razliku od osoba koje su gluhe cijeli život, mnoge osobe postaju nagluhe ili gluhe tek u starijoj dobi, i tada nastaje problem jer ne znaju uopće što činiti jer niti su učlanjeni u udruge gluhih niti poznaju znakovni jezik.
„Postoje udruge gluhih po gradovima, a glavni po pitanju zaštite svih gluhih osoba je Hrvatski savez gluhih i nagluhih koji tu pokušava pomoći, ali situacija je teška jer osim Zakona o sportu, većina ostalih zakona ne prepoznaje problematiku gluhih osoba. Ipak, situacija je sada bolja nego prije 20-30 godina, ali i dalje postoji diskriminacija gluhih u svim oblicima života poput obrazovanja, zapošljavanja, jer prednost uvijek imaju čujuće osobe“, kaže Marijo.
Također, umirovljenici provode sve manje vremena u udrugama gluhih jer su se uvjeti promijenili (prije svaki dan, a sada jedan put tjedno) radi štednje korištenih prostora, govori nam Marijo, kazavši da je kvaliteta života gluhih u mirovini u opadanju.
„Ljudi su se povukli i svatko gleda sebe. Postoje udruge gluhih Osijek, Split, Varaždin, Zagreb, gdje se druže i stari i mladi jednom ili dvaput tjedno po dva do tri sata. Sve je više starijih koji ne mogu izlaziti, a sve manje mladih dolazi u udruge“.
Marijo nam kaže i kako su gluhe osobe u velikom problemu ako ne dobiju potrebnu pomoć, i da npr. roditelji koji čuju u slučaju da dobiju gluho dijete i „svijet im se sruši“ često nemaju potreban oslonac kod liječnika, zaposlenih u bolnicama, školskim ustanovama i zavodima za socijalni rad.
„Nažalost, informacije dobivaju od osoba koje ne poznaju kulturu gluhih i ne kontaktiraju nadležne. Većina ih se ipak uputi na pravo mjesto, u centar SUVAG u Zagrebu. Pozitivno je što je i tehnologija napredovala, ali i dalje traje borba za identitet samih gluhih i nagluhih osoba“, kaže Marijo.
Donedavno je bilo pet škola za gluhu djecu u Hrvatskoj, a sada je ostalo jedna ili dvije koje su pred zatvaranjem, jer su sada djeca s oštećenjem sluha integrirana u redovni sustav školovanja, s tim da neka koriste pomoć komunikacijskog posrednika, a neka ne. A što se sporta tiče, stvari dobro funkcioniraju jer HSSG redovito na mjesečnoj bazi okuplja djecu (gluhu, nagluhu, s umjetnom pužnicom, one koji imaju slušne aparatiće) na jednom mjestu i uključuju ih u sportske aktivnosti.
Za kraj smo odlučili malo ispitati Marija i o njegovom privatnom životu. Oženjen je sa suprugom Lidijom koja je također gluha osoba te imaju dvoje djece, kćer Melani i sina Olivera koji su također gluhe osobe. I Melani i Oliver su završili fakultet i sad rade u sportu gluhih kao stručne osobe. Također, Marijo ima unuka od 11 godina i unuku od 7 godina i oboje čuju. Zanimljivo, iako su Marijevi roditelji oboje bili gluhi, on je rođen kao čujući, ali je vrlo brzo, s dvije godine, prebolio veliku upalu uha i postao gluh. No, osim što je odmalena u svijetu gluhih, Marijo je preko sporta bio dobro uključen i u svijet čujućih.
„Živio sam u predivnom okruženju, družeći se i s gluhim i čujućim ljudima. Najviše mi je pomogao sport gdje sam bio među najboljima i u čujućim klubovima (vaterpolo, nogomet, košarka, rukomet i sl.), tako i među gluhima“.
A ako niste znali, hrvatska gluha rukometna reprezentacija neprikosnoveni je broj jedan u svijetu, gdje dominiraju više od dva desetljeća i osvajaju uglavnom zlatne medalje na velikim natjecanjima poput svjetskih prvenstva i olimpijada za gluhe sportaše (deflimpijske igre). Dio te priče je i Marijev sin Oliver, koji je dugogodišnji kapetan hrvatske rukometne reprezentacije. Tako su i na posljednjim Deflimpijskim igrama održanim u Tokiju od 15. do 26. studenog 2025. naši rukometaši osvojili zlato, a ukupno hrvatski sportaši osvojili 9 medalja, što je dosad najviše u povijesti. Ničeg tog ne bi bilo da Marijo svojim trudom, radom i upornošću nije podignuo Hrvatski sportski savez s jedne amaterske na profesionalnu razinu. Marijo je primjer da je za uspjeh ponekad dovoljan i samo jedan pravi čovjek na pravom mjestu.
Igor Knežević
