S vremena na vrijeme u medijima osvanu članci i prilozi o životu u domovima za starije i nemoćne. Uglavnom nam donose usporednu sliku o tome kakav smještaj nude gradski, a kakav privatni domovi. Govori se i piše o cijenama stanovanja, o duljini čekanja na smještaj u domu te o kvaliteti skrbi. Što je informativno i nije pogrešno, međutim, u drugom planu ostaju korisnici, a ljudi nikad ne bi smjeli ostati u pozadini. Ljudi su najbitniji u svakoj životnoj dobi pa tako i u onoj najstarijoj. I stoga smo se uoči Uskrsa, na Veliki petak, zaputili u Dom za starije u Drenovačkoj ulici na Trešnjevci kako bismo se družili i razgovarali s ljudima koji tamo žive. Zanimalo nas je sve što žele podijeliti s nama, kako se osjećaju, kako razmišljaju, što zaokuplja njihovu pozornost, što misle o prosvjedima za bolji životni standard umirovljeničke populacije i hoće li izaći na prosvjed Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine, koji će se održati u Zagrebu, 18. travnja 2026. u organizaciji Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i sindikalne središnjice Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).
Hrvati inertni u borbi za prava
U dnevnom boravku Doma dočekala nas je grupa nasmijanih, dobro raspoloženih i prilično glasnih ljudi, blagoglagoljivih, vidno spremnih za razgovor. „Ja sam Božena i stara sam 73 godine. Živjela sam u Jastrebarskom, a radila sam kao laborantica na Ksaveru u Agenciji za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). Imam 40 godina radnog staža. Sama plaćam dom. U početku nije bilo lako jer sam imala manju mirovinu, a sad je lakše jer je veća, a dobila sam nešto i od obiteljske mirovine. Majka sam troje djece, imam sedam unučadi i jednog praunuka. Lijepo mi je ovdje. Pokretna sam pa se mogu baviti različitim aktivnostima. Posebno me veseli kreativan rad i često sudjelujem na radionicama u obližnjoj Knjižnici Tina Ujevića. Izrađujemo makrame, dekupaž, radimo s drvetom i glinom, oblikujemo različite predmete, slikamo. Također, volim i zaplesati. Ovdje se jako lijepo družimo. Djeca me posjećuju i ja njih. Uključenost u aktivnosti ovisi o zdravstvenom stanju svakog pojedinca. Ja sam u tom smislu zasad vrlo dobro. Što se tiče prosvjeda najavljenog za 18. travnja, definitivno ga podržavam. Puno je starijih ljudi koji jako teško žive i zaslužuju bolje. Smeta mi što su građani Hrvatske inertni. Slabo se odazivamo na prosvjede, a zašto se naš glas ne bi čuo? Trebamo se boriti za bolji život svih građana. Znate, u ovom Domu živi dosta ljudi čija je mirovina niža od 500 eura“, kazala nam je Božena, gotovo u jednom dahu.
„Da, da“, odmah se nadovezala 71-godišnja Branislava. „Trećina korisnika ovdje kod nas su socijalni slučajevi. Ljudi bez ikakvih prihoda. Dvokrevetna soba košta 315 eura na mjesec, TV se dodatno plaća, korištenje hladnjaka se isto dodatno plaća. I ventilator u ljetnim mjesecima se dodatno plaća. Govorim o stambenom dijelu, a stacionar je stotinjak eura skuplji. Ima ljudi koji primaju socijalnu pomoć, džeparac. To im Grad daje. Takvima je baš teško. Hrana nije loša. Evo, Božena i ja smo se čak malo i udebljale. Dom ima problema s kadrom. Nema dovoljno djelatnika. Nema ljudi koji hoće raditi. Čudno vam je to. Neki ljudi ne žele raditi za plaću od 1.200 ili 1.300 eura, a do prije deset godina su radili za minimalac od 2870 kuna na mjesec. Da li je to realno? Naravno da nije. Ekonomistica sama po struci. Radni vijek sam započela 1979., a u mirovinu sam otišla 2017. godine. Nisam se udavala tako da nemam djecu ni unuke. Sama sam. Kad sam postala lošije pokretna, obratila sam se socijalnoj službi i za dva i pol mjeseca dobila sam mjesto u domu. Bez ikakve veze. Uvjeti života u Domu su skromni, ali je osoblje odlično. Tu se čovjek nema što žaliti“.
Prosvjedom do promjena
Egidija (87) je čekala na mjesto u domu 12 godina. Da nije slomila kralježnicu, vjerojatno bi još uvijek bila na listi čekanja. Operirala je kralježnicu, oba kuka, ima umjetno rame. Živi u stacionaru i bez pomoći fizioterapeuta ne može ustati iz kreveta. Boli ju nepravda kad čuje da su neki ljudi sasvim lako dobili mjesto u domu u roku od šest mjeseci. „Radila sam 31 godinu. Završila sam dva fakulteta. Profesorica sam matematike, povijesti i zemljopisa. Moja mirovina iznosi 700 eura, a smještaj plaćam preko 400 eura. Za ono što mi ostane kupujem higijenske potrepštine, lijekove, ma, sve što mi je nužno potrebno. Snalazim se. Dok mi je brat bio živ, on bi mi obavljao kupovinu. Nesamostalna sam zbog invaliditeta i to mi teško pada. Sin ima svoj život i obitelj, ne mogu ga previše gnjaviti. Što se nepravde tiče, znam za slučajeve kad su ljudi ostavili djeci svoju ukupnu imovinu i otišli u dom kao socijalni slučajevi. Nažalost, ima i takvih. Provuku se. Prosvjed jest sredstvo kojim bi se moglo utjecati na promjenu, ali ne s ovakvom Vladom, njima sve uđe na jedno uho i odmah na drugo uho izađe van. Možda bih i otišla na prosvjed, ali ne mogu kad sam nepokretna“, rekla je Egidija za Glas umirovljenika.
Jasna (81) i Lidija s povjerenjem su prepustile brigu o financijama i plaćanjima svojoj rodbini. Jasna sestrični, a Lidija nećaku. „Mene su doveli u Dom doslovce s ceste. Srušila sam se, stigla ovamo i ostala. Imam neurološki problem. Lijepo hodam i krećem se, sve dobro, ali onda se u mozgu desi kratak spoj i ja padnem. Zato me zovu zvijezda padalica“, uz širok osmijeh objašnjava Jasna. Lidija je u Domu dvije godine, a radila je u trgovini. Kad je napunila 37 godina radnog staža, jednostavno nije više mogla, bilo joj je svega previše. Zato joj nedostaju tri godine do punog radnog staža. „Imam malu mirovinu pa mi nećak pomaže. Troškovi za Dom su preko 400 eura, a mirovina niža od toga. U Domu mi je dobro, ali moglo bi biti i bolje. Za život u Domu sam se odlučila zbog loših obiteljskih odnosa“, pojasnila nam je Lidija.
Različite sudbine u domu
Predrag (56) i Dario (53) su mlađi stanari Doma u Drenovačkoj. Obojica stanuju u stacionaru zbog invaliditeta. Predrag je u stacionaru jedanaest godina. S invaliditetom živi od rođenja. Ima dječju i cerebralnu paralizu (CP). „Iz Zagreba sam, zapad, Črnomerec. Budući da je moje stanje takvo kakvo je, dosta sam lako dobio mjesto u Domu. Jedino je sva ta papirologija bila komplicirana. Prilično sam samostalan, ako uzmete u obzir moje stanje. Prije skoro tri tjedna sam pao s kreveta pa sad nosim gips. Inače, hranjenje, kupanje, sve mogu sam. A što se Doma tiče, tu sam, tu živim i tu ostajem. Domu dajem ocjenu 4,5 od 5“, rekao je Predrag.
Dario je u stacionaru treću godinu. Živio je i odrastao u Zagorskoj ulici. Završio je Centar za odgoj i obrazovanje, smjer kožnata galanterija. Zbog invaliditeta nikad nije radio. Prima invalidsku mirovinu, a nakon očeve smrti on i mama imaju tatinu mirovinu. Mama je ostala živjeti u obiteljskom stanu. U Domu je stekao nove prijatelje. S prijateljem Sašom voli gledati TV, pogotovo Večeru za 5. To mu dođe kao zagrijavanje prije prave večere. „ Život u Domu je jedna stvar, a izvan njega nešto posve drugo. Džeparac kojim raspolažem mi je dovoljan. Žalim za nekim stvarima. Volio bih da sam oženjen, da imam suprugu i dvije kćeri. Žalim i za jednom jako dobrom njegovateljicom koja je otišla iz Doma. Rodbina me posjećuje kad mogu i imaju vremena. To vam je moj život“, povjerio nam je Dario.
Među prisutnima, toga smo dana upoznali i Josipa. Josip je u Domu devet godina. Stigao je kao udovac. Živio je na Knežiji gdje ima stan. Mladolik i energičan za 90-godišnjaka, prisjetio se kako je ostao bez roditelja u Drugom svjetskom ratu. U Zagreb je stigao s tri završena razreda osnovne škole. Bio je siromašan, morao je naporno raditi. U Zagrebu je završio četvrti i peti razred kako bi mogao položiti vozački ispit. U Konzumu-Unikonzumu-Konzumu je odradio radni vijek. „Moja mirovina iznosi 612 eura. Polovicu dajem za Dom, a polovica ostane meni. Koliko god mogu dajem unucima i praunucima. Ja sam odrastao gol i bos, žedan i gladan, navikao sam na sve. Danas mi nakon ručka dolaze djeca u posjet i baš se veselim“, ispričao nam je Josip.
Radosni i veseli Uskrs
Tako zbore korisnici Doma za starije osobe u Drenovačkoj. Inače, Drenovačka je Podružnica Doma za starije osobe Trešnjevka na Trgu Slavoljuba Penkale. Riječ je o najvećem domu u Lijepoj našoj. Ukupan broj korisnika je 700, od toga u Drenovačkoj žive ukupno 284 osobe, a u stacionaru živi 150 ljudi. Broj zaposlenih u jutarnjoj smjeni je 40-ak djelatnika: socijalni radnici, fizioterapeuti, njegovateljice, medicinske sestre, kuhari i spremačice. Dok njihova porta radi 24 sata. Za blagdane i u posebnim prigodama Dom je ukrašen dekoracijom i kreativnim uradcima korisnika koji ih izrađuju pod vodstvom socijalne radnice Tanje Kolić. Nakon razdoblja korizmene tišine i šutnje, Uskrs će na ovom mjestu biti dočekan radosno i veselo. Uostalom, mogli smo doznati da se stanari Doma vesele tijekom godine baš svim aktivnostima, događanjima i druženjima koja mogu tu doživjeti. „Ovdje radim već 13 godina. Mi, socijalni radnici, mi smo uvijek tu za naše korisnike. Bilo da je riječ o laganim i lijepim stvarima poput proslave rođendana, pa sve do razgovora o teškim i bolnim temama. Naš je posao da skrbimo o ovim ljudima, o svima koji žive pod ovim krovom. I zato svi zaposleni djeluju kao skladan tim. Zna biti teško, ali je u konačnici uvijek dobro“, zaključila je Nevenka Tuđa, socijalna radnica.
Melita Funda
Uskoro, najvjerojatnije prije ljeta, Dom ide u potpunu obnovu. Grad Zagreb je sanirao sobe koje su bile oštećene u potresu 2020. godine. Budući da Dom datira s početka 1950-ih, vrijeme je za njegovu temeljitu obnovu koja bi mogla potrajati dvije do tri godine. Za to će vrijeme Dom raditi na nekoj drugoj gradskoj lokaciji. I djelatnici i korisnici Doma vesele se novom i osuvremenjenom Domu.
