Prije nekoliko dana je umrla djevojčica čiju smo borbu za život pratili danima. Naime, djevojčica je smještena u lokalnu bolnicu s nizom ozljeda, a zbog njihove težine prebačena je u bolnicu u Zagreb. Ozljede je zadobila u svojoj obitelji u koju je vraćena nakon boravka kod udomitelja. Majka i otac djevojčice su uhićeni i određen im je pritvor. Djevojčica nije dolazila k svijesti zbog vrlo teških ozljeda pa je frustracija građana, osobito roditelja, rasla iz dana u dan. Pored roditelja koji su zlostavljali djevojčicu bijes građana je rastao, ne samo na njih, već i na zaposlenike Centra za socijalnu skrb koji su donijeli odluku o vraćanju djevojčice na brigu i odgoj roditeljima. Javnost je jednako za smrt djevojčice okrivljavala djelatnike Centra za socijalnu skrb jednako kao i roditelje, a neki čak i više..
Na posljetku neki su tražili odgovornost i samog ministra. Smijenjen je ravnatelj centra za socijalnu skrb. Održani su sastanci s osobljem centra, a na nivou Vlade odlučeno je da treba svakako urediti
pravila i odnose, kako smještaja u udomiteljsku obitelj tako i pravila ponašanja roditelja.
Interesantno je da nitko nije spomenuo procjenu promjene ne samo uvjeta života u obitelji nego i mogućnosti pravilnog odgoja djece od strane roditelja. Velik dio roditelja koji zanemaruju i zlostavljaju vlastiti djecu i sami su taj oblik ponašanja naučili u vlastitoj obitelji. Isto tako neke osobe nisu sposobne za odgoj djece zbog različitih neriješenih problema. Odluke o vraćanju djeteta u obitelj mora donositi cijeli tim stručnjaka kako bi se svako dijete vratilo u bolju obitelj, u promijenjenu obitelj koja je sama shvatila svoje pogreške i koja je u mogućnosti razumno i adekvatnije rješavati probleme.
U svojoj sam praksi„preod- gajala” mnoge mlade djevojke zbog neadekvatnog i socijalno neprihvatljivog ponašanja i učila ih kako postati i ostati dobra mama svojoj djeci jer su većinom i same imale loše obiteljsko okruženje. Djeca ne mogu birati roditelje, a roditeljstvo se uči najčešće u obitelji i tu ne smije biti propusta.
Osim ovog problema sada je iskrsnuo i novi problem, a to je položaj socijalnih radnika i otvorena fronta napada na njih, što se ne smije tolerirati. Treba ispraviti i sam status zaposlenika u nekim službama, a poglavito u udomiteljstvu djece, jer je dosadašnja praksa pokazala da se udomljava relativno malo djece na duže vrijeme. U pravilu se udomljeno dijete vraća roditeljima čim se zaposle i kad se osiguraju materijalni uvjeti za dijete.
No, u ovoj priči, djevojčica ostaje heroj, ne samo zbog patnje koju je podnosila u svom kratkom i tužnom životu, već zbog doniranih organa nekim nepoznatim dječacima i djevojčicama. Živjet će i ona u njima i s njima…
I dok sam tako branila prava djece, naravno da sam mislila i na prava starijih osoba. Podsjetit ću vas da dok djeca rastu i jačaju, ljudi u starosti počinju slabiti. I starijima se događa gotovo isto što i djeci kad odlaze iz svog doma, s jedinom razlikom da ima manje starijih osoba koji su udomljeni, a gotovo svi su u raznim vrstama domova. Domovi su organizirani prema potrebama i mogućnostima starijih osoba.
Ni domovi za starije nisu ponekad najbolja mjesta za življenje. Sjetimo se ne tako davnih slučajeva kad su zbog neodgovornih vlasnika domova izgorjeli u požaru stari korisnici, ali to nije bio prvi slučaj. Sudski proces nije bio završen za prvi slučaj od prije desetak godine, a desio se novi incident, pa treći..
Sada je vrijeme da se shvati veličina problema i ozbiljnosti posljedica koje zanemarujemo u interesu, da li nedostatka sredstava za dvije najnemoćnije i najslabije kategorije – naših najmlađih i najstarijih sugrađana. Mislimo pozitivno da nas opet ulica ne prozove za bezosjećajnost. Mislim da je vrijeme da se shvati potreba da ove probleme treba rješavati Ministarstvo, ma kako se ono zvalo, a ne ulica i snaga šake.
Pandemija istodobno ne popušta. Neki i to pokušavaju riješiti na ulici. I ograničenja su sve strasnija, živi se u zatvoru. Teško se nosimo s novim normalnim. I što da kažemo. Strpimo se još malo u svojoj školjkici.