Među nama su tisuće žena i muškaraca koji žive u strahu kako preživjeti sa svojim malim mirovinama. Oni su tu među nama, susrećemo ih svakodnevno. Osjećaju se poniženo, jer su godinama pošteno radili i gradili ovu državu. Prema nekim istraživanjima, umirovljenici su, uz samohrane roditelje, skupina u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Posebno su u teškoj situaciji samci, udovice i udovci, a pogotovo oni koji su oduvijek živjeli sami. Kada sam se, prije nekoliko dana, slučajno našla u jednoj manjoj grupi umirovljenika potaknula sam razgovor o Peticiji SUH-a za povećanje mirovina i protiv siromaštva. Svi su izjavili da će staviti svoj potpis, unatoč tomu što se boje da će se, oni koji odlučuju, oglušiti na zahtjeve umirovljenika.
“Ma, hoću, potpisat ću, ali koja korist od toga. Da si netko obriše rit s njom”, ljuta je gospođa Katica i kaže da bi trebalo izaći na ulicu. Njezin susjed Branko na to je dodao da “Od milion penzića valjda bi se moglo organizirati bar 10 tisuća. Ali nažalost razjedinjeni smo između više udruga i stranaka.”
Umirovljenica Veronika sa suzama u očima priča kako je prije tjedan dana njezinom najmlađem unuku bio rođendan, a ona mu je jedino mogla kupiti čokoladu, to čokoladu koja sada ima manje od 100 grama, a skuplja je nego li kada je težila točno 100 grama. Kaže da se unuk zahvalio i rekao; “Bako nisi trebala trošiti,” a ona je zaplakala i sjetila se kako je dok je radila, mogla svojoj djeci kupiti pristojan poklon. Zato će, prije svega zbog svoje djece staviti potpis na Peticiju SUH-upravo u činjenici, da su odlaskom u mirovinu mnogi umirovljenici prisiljeni svakodnevno se boriti za preživljavanje, krije se jedan od glavnih krivaca zašto je većina umirovljenika svakim danom sve siromašnija, jer odlaskom u mirovinu dobili smo samo trećinu od naše prosječne plaće.
Sramotno je da je Hrvatska na dnu u odnosu na države u našem okruženju. Dok kod nas mirovina u odnosu na prosječnu plaću iznosi oko 38 % u Sloveniji je taj blizu 60 %, u Crnoj Gori 58 %, Srbiji 48 %, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu 47 %, a u susjednoj Bosni i Hercegovini 43 %. A prije 1990. godine u svim je ovim državama mirovina iznosila oko 85 % prosječne plaće! Umirovljenica Marica, sa svojih 66 godina, pomaže bivšoj kolegici u radioni, za manje krojačke popravke, i ogorčeno kaže: “Ja nisam pokrala državu, nego je ona pokrala mene! Jako me smeta što mi je oduzela radno mjesto i uništila tekstilnu tvornicu u kojoj sam radila, pa sam u najboljim godinama ostala bez posla. Završila sam na burzi i potom u prijevremenoj mirovini.”
Kažu da nijedan čovjek nije otok, no ipak mnogi ljudi idu kroz život upravo tako, poput otoka. Ako vas ne zanimaju problemi drugih, ni drugi se neće zanimati za vas. Vi stvarate oko sebe zamišljeni zid. Ne možete preći pokazivanjem zanimanja za druge. Ako vam se u početku čini da vam to ne uspijeva, morate pokazivati zanimanje za druge, odnosno, učiniti nešto za druge i to s entuzijazmom. Pokušajte i vidjet ćete! Zato svi ovi koju odlučuju o sudbini većinske skupine stanovnika umirovljenicima, trebaju pokušati bar jedan mjesec živjeti s toliko eura koliko iznosi prosječna, odnosno najniža mirovina.
Većina će umirovljenika, s mirovinama koje primaju, još više osiromašiti. To su ljudi koji su čitav život pošteno radili. Više od polovine mirovine im ode na režije, a s ostatkom nastoje preživjeti. I onda se događa, da zbog nemogućnosti da plate neke od režija, dobivaju ovrhe tu su opet zadnje rupe na svirali, jer država pogoduje bankama i raznim agencijama. A da su imali normalnu mirovinu, dostojnu za život, ti umirovljenici ne bi pali u dužničko ropstvo. „Na velika se zvona piše kako ćemo dobiti uvećane mirovine s isplatom u travnju, a na kraju se to, za većinu umirovljenika, svodi na tek nekoliko eura. Cijena kruha je za sve ista“, kaže gospodin Ante, a njegov kum Edo dodaje, da usklađivanje mirovina nije u skladu sa stvarnim troškovima života. Činjenica je da je kvaliteta života u Hrvatskoj za većinu stanovnika u odnosu na ostale zemlje EU pri samome dnu. Opala je kupovna moć zbog niskih plaća i mirovina te i visokih cijena koje su na razini razvijenih europskih zemalja, a u kojima su i plaće i mirovine znatno veće nego što su kod nas. Nakon što sam se pozdravila s razočaranom skupinom umirovljenika, sjetila sam se kako su mi nekada stariji ljudi govorili da nije bitno što radiš, već gdje i s kim radiš.
Sjetila sam se i nepravde koju sam i sama doživjela u svojoj bivšoj radnoj sredini. Zapošljavali su se po rodbinskim vezama i unatoč neodgovarajućoj naobrazbi, dobili dobro plaćene poslove. Danas neki od njih imaju i solidne mirovine. U razmišljanju o nepravdi i stresu iz bliske prošlosti, prekinuo me susret sa susjedom Marijom. Kaže mi da je nakon dugo vremena odlučila poći kod frizerke na obično šišanje i dodaje: “Ne sjećam se kada sam posljednji put bila kod frizerke, da me bar ošiša. Povremeno bi mi unuka skratila kosu u dužini. Sada sam sama oprala kosu u stanu, više se ne farbam, pa se nadam da me neće puno koštati frizerska usluga. A nekada sam išla svaki tjedan na frizuru!”
Mnogi kažu da bi dostojanstven život svim stanovnicima trebala omogućiti država i da to piše u Ustavu RH! Dok pišem ovaj tekst, slušam na vijestima kako su u Švicarskoj na referendumu glasali za uvođenje 13. mirovine, i da je 58 posto birača bilo ZA. Nadam se da će se i kod nas izglasati ta 13. mirovina.
Odlazak u mirovinu trenutak je kad treba pogledati unatrag i sjetiti se svakoga propuštenog sna. A onda kada odete u mirovinu ne biste smjeli doživjeti šok, jer će vam se primanja tri puta umanjiti. Zato se, svi zajedno, moramo boriti da se ispravi nepravda prema ljudima treće životne dobi. I kao što kažu mnogi umirovljenici, s mirovinama koje nisu dovoljne za normalan i dostojanstven život: “Tražimo samo ono što smo davno zaradili i godinama izdvajali za državni proračun!” Odlazak u mirovinu ne bi smjela biti kazna!
Drenka Gaković
