Zlatko je na sebe skrenuo pozornost uredništva Glasa umirovljenika svojim „vrckavim“ i humorističnim izvještajima i komentarima s izleta, plesnjaka i druženja na Facebook stranici Podružnice SUH-a Umag, kao i pjesmicama koje objavljuje na toj društvenoj mreži, pa smo ga upitali da li se i prije mirovine bavio pisanjem.
„Po zvanju sam dopisnik – prevoditelj za njemački i engleski jezik. Oduvijek se bavim pisanjem. Nisam bio novinar, ali ponekad sam znao napisati i poneki članak za novine. Pjesme, uglavnom satiru, pišem još od osnovne škole. Tata mi je bio seoski učitelj, pa smo sestre i ja uz njega odavno zavoljeli knjigu. Čuo sam negdje onu „U početku bijaše riječ“. A pisana riječ ostavlja trag i čuva riječi od zaborava.
Zlatko je 72-godišnji Slavonac, rođen u malom istočno-slavonskom selu Račinovci, stradalom u poplavi 2014. g. Za sebe kaže da je prvo nono, na usluzi unucima, a penzioner već četrnaestu godinu, od 2012.
„Nisam umirovljenik koji miruje, nego penzioner, koji ne miruje“, kratko dodaje Zlatko u svom vrckavom stilu. Supruga Franka je Istrijanka, i umirovljenica već 20 godina. Kaže i kako je odavno oženjen, pa je zaboravio datum. Imaju zajedno jednu kćer, Emanuelu, koja je članica uprave jedne banke, njezin suprug je pak voditelj marketinga u banci, te ima dva unuka, 15-godišnjeg gimnazijalca Manuela te 11-godišnjeg osnovnoškolca Leonarda. Radni vijek proveo je u tvrtki Intercommerce iz Umaga, radeći na izvozu i uvozu robe kao komercijalist, te je već tada bio sindikalist.
Odmah po umirovljenju učlanio se u SUH, podružnicu Umag, koja je najbrojnija udruga u cijeloj Bujštini, a posljednjih nekoliko godina je član izvršnog odbora i zamjenik predsjednice.
„Zadužen sam, a to sam se sam zadužio, za izradu godišnjeg Biltena, za pomoć u organizaciji izleta, za organizaciju sportskih igara SUH-a cijele istre, za ostale fešte (Dan žena, Nova godina).“
Kaže kako supruga i on živi bolje od prosječnog hrvatskog umirovljenika: „Zato što smo uvijek uz redovan posao radili i druge poslove, pa i treće (kao Amerikanci). Jer tko se u mladosti brine za starost taj može uživati u umirovljeničkom životu. Ali, ne zahvaljujući velikoj mirovini, jer je moja 623,12 eura, nego cjeloživotnom radu. Dobar dio umirovljenika u obalnim mjestima, koji se bave turizmom, živi čak iznad prosjeka, a i moja obitelj se bavila turizmom što nam je i poboljšalo kvalitetu života“, kaže nam Zlatko.
„Oduvijek sam bio hiperaktivan. Tako sam 1993. osnovao prvi Aeroklub Umag. I bio u njemu aktivan dugi niz godina. Letio nebom pod oblake. I sada letim, ali po zemlji. U pravilu volim pametne, vrijedne i empatične osobe. Od pametnih se uvijek može puno toga naučiti, vrijedne te motiviraju da i sam postaneš vrijedan, a empatične koje su izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa, su naslijeđe mojih roditelja, koje prenosim na sve osobe kojima sam okružen. Smatram da se dobro stvarno dobrim vraća.“
Upitali smo Zlatka i što najviše tišti umaške umirovljenike. „Ama baš sve umirovljenike tišti nepravda zbog nerealno niskih mirovina. Ako izostavimo obrtnike koji su cijeli životni vijek bili prijavljeni na minimalce, a zarađivali maksimalce, svi ostali imaju nepravedno niske mirovine. Zbog toga sam se i uključio u SUH, da barem malo učinimo umirovljeničke dane našim članovima vedrijim i zanimljivijim. Jer na svim našim feštama, izletima, igrama, najmanje pričamo o tome kako nam vladajući velikodušno povećavaju mirovine za 2 %, dok se troškovi života povećavaju za 20 %.
Zlatko kaže kako se za veće mirovine treba konstantno boriti, izjavama, intervjuima, peticijama, prosvjedima, neprestanim pritiscima na Vladu, jer se ne može živjeti s mirovinom koja iznosi 36 ili 37 % prosječne plaće, zbog čega je i njegova podružnica već u prvom tjednu ožujka skupila preko 200 potpisa građana na Peticiju „Veće mirovine odmah!“.
„Smeta mi današnji kapitalistički način razmišljanja, po kojemu je normalno da basnoslovno bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Smeta mi smjer u kojemu ide naša zemlja. Smjer surovog kapitalizma, u kojemu se jednima pogoduje, ide na ruku u svemu, a drugima se uskraćuju najelementarnija ljudska prava. A dostojanstven život u mirovini je naše zasluženo pravo, a ne privilegija koju nam mogu osigurati vladajući. Mali čovjek, koji se najčešće ne može izboriti za sebe, u pravilu uvijek dobije najmanje“, kaže Zlatko.
Za kraj smo pitali Zlatka ima li još nešto što je možda zaboravio reći. Itekako je imao…
„Za kraj samo par riječi o podružnicama SUH-a u našoj Istri. Smetaju mi pokušaji pojedinih podružnica, uglavnom brojčano nadmoćnih, da postanu samostalne udruge, pa čak da se „osamostale“ iz našeg SUH-a, da sami budu svoji gazde. A sve zbog banalnih razloga. Da bi im eventualno u sindikalnoj kasi ostalo malo više sredstava, da mogu, recimo, organizirati jedan besplatan jednodnevni izlet svojih članova. I naravno, da oni budu predsjednici udruge, a ne samo podružnice, koje su osnovane prije tridesetak godina. A isti nisu ni sami svjesni da je samo zajedništvo i sloga ono što nas može držati na okupu. Naš Sindikat može biti jak samo ako smo složni. A kada se počnemo odvajati da bi sami za sebe postali veći i značajniji, onda će to biti početak našeg kraja“, zaključio je Zlatko te na kraju pohvalio predsjednicu Podružnice SUH-a iz Labina Eni Modrušan, koja je u dvije godine od preuzimanja vodstva te podružnice podignula članstvo sa 20-ak na preko 400 članova.
„Pozadina takvog uspjeha je neumoran i nesebičan volonterski rad. Uzor svima. Od takvih kao što je Eni svi možemo puno toga naučiti.“
Igor Knežević
