Živjeli smo relativno mirnu starost do početka ove godine. Tada su se počele pojavljivati vijesti da se u Kini pojavio neki novi virus za koji za sada nema adekvatnog cjepiva. Tješili smo se i pomalo mislili kako će Kinezi brzo naći cjepivo, a i Kina je daleko. Vrlo brzo virus je stigao do Italije, ali mi smo mislili da će biti dovoljno pripazimo li na ponašanje, dok Talijani ne nađu cjepivo. Odmah je uočeno da je virus do sada nepoznat, da je najsmrtonosniji za starije osobe, ali da je moguće izbjeći prenošenje bolesti izbjegavanjem bliskih kontakata. Sada već sve znamo o koroni. Predugo traje privikavanje na novo normalno.
Treba prihvatiti novi način života u stalnoj izolaciji jer je jedino sigurno ako se ne ostvaruju kontakti sa zaraženima. Problem koji se javio bio je kako zaštititi starije osobe. Naglašavano je kako najviše treba paziti na domove u kojima su grupno smještene. Ipak virus je ulazio u domove za stare i nemoćne, osobito one u privatnom vlasništvu.
Prošetao je tako kroz desetak domova i pokazalo da je većina domova nije imala dozvole za smještaj onoliko starijih koliko ih je tamo boravilo.
Dva požara su uokvirila sliku. Dogodili su se upravo u takvim nedovoljno kontroliranim domovima, s povećanim brojem korisnika i lošim uvjetima rada i kvalitete, te najčešće bez stručnih kadrova. Ministarstvo za demografiju imalo je početkom godine samo devet socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku. U privatne domove koji su u posljednjih nekoliko godina rasli kao gljive
poslije kiše smješten je prevelik broj korisnika, nicale su i „nove depandanse” kao npr. „skladištenje” staraca u dvorišnu drvarnicu u domu u Andraševcu u kome je izgorjelo šest osoba. Najnoviji događaji bilježe dvoje smrtno stradalih u požaru u Dugom Ratu.
U privatne domove inspekcije dolaze samo po prijavi. Nakon inspekcijskog nalaza ne prati se otklanjanje nepravilnosti, a vlasnici obično ne ispoštuju ni nalaze inspekcije. Lokalne vlasti nitko ne obavještava, jer tako nije napisano u zakonu. Obitelji korisnika privatnih domova nerijetko ne prijavljuju loše uvjete smještaja jer u slučaju zatvaranja takvog doma ne znaju kamo da smjeste svoje stare članove obitelji jer nema dovoljno smještajnih kapaciteta, a kod kuće ih ne mogu vratiti zbog svojih obiteljskih problema. K tome, kvalitetniji domovi su skuplji, a mirovine su niske.
Sindikat umirovljenika godinama je upozoravao upravo na nepravilnosti u radu obiteljskih i privatnih domova i potrebu redovne kontrole kvalitete smještaja i odnosa osoblja prema korisnicima. Smatramo da to mogu vršiti umirovljeni stručnjaci volonteri (psiholozi, pedagozi, profesori, njegovatelji i slične profesije) koji će imati i ulogu druženja s korisnicima koje obitelj rijetko posjećuje i koji razumiju bolje probleme starih i vrlo često osamljenih starijih osoba. Ovo naglašavam kao dobar primjer jer sam i sama bila volonterka u palijativnom timu Udruge prijatelja hospicija prof Anice Jušić u jednom gradskom domu.
Nakon ovih zastrašujućih događanja novo je mega Ministarstvo počelo temeljito kontrolirati rad, a osobito broj smještenih privatnih domova. Vjerujemo da će tako ipak prestati užasno umiranje starica i staraca na lomačama kao u srednjem vijeku, samo s tom razlikom što čak nisi bili osuđeni na smrt .
Mislim da u ovom trenutku, s obzirom na smještajne kapacitete društvenih domova, treba cijene boravka uskladiti s privatnima, da se smještaj jednako vrednuje i jednako dotira. Potrebni su svakako veći kapaciteti za smještaj starijih.
Drugi, ne manji problem, je manjak smještajnih kapaciteta za smještaj starijih osoba u samoizolaciju u obiteljima u kojima žive zajedno dvije ili tri generacije.
Poznajem mnogo obitelji koje žive zajedno i koje su zbog toga jako frustrirane. Nemaju mogućnosti razdvojiti se fizički, a kako se sada svi više zadržavaju u kući svađe i sukobi su sve češći. Mladi često i u javnom prometu neukusno komentiraju prisutnost starijih. Najneukusniju, ali i zastrašujuću primjedbu sam čula pri izlazu starijeg gospodina iz tramvaja: „Stari, kaj ti se žuri na Miro- goj?” Nitko se nije nasmijao na primjedbu osim mladića koji ju je izgovorio, ali nitko nije ni prosvjedovao protiv tih riječi. Ako idete javnim prijevozom liječniku ujutro kad idu đaci u školu često možete čuti primjedbe vesele mladeži: „Kaj stari (stara) ne spavaš doma”. Svaki put se i sama zastidim, jer neki od nas starih idemo čuvati unučad ili nekog starijeg člana obitelji. I mi još uvijek želimo sačuvati naše dostojanstvo. Vjerujte mi, mi koji živimo starost ne ugrožavamo živote mladih i nismo krivi što je i njihov život puno drugačiji nego što žele i zaslužuju…
Na kraju malo optimizma i vjere u ljude vratila mi je jedna u tramvaju gospođica tridesetih godina koja je rekla „vi ste mnogo lijepoga proživjeli, a mi se tome tek nadamo”.
