Hrvatska ima ogroman problem s nedostatkom smještajnih kapaciteta za starije osobe. Ukupno u državnim, županijskim, privatnim i obiteljskim domovima ima 25.423 osobe, što je tek tri posto populacije starije od 65 godina, te je država upravo zbog tog nedostatka omogućila da se starije osobe smještaju i u udomiteljske obitelji. Riječ je o praksi koja ne postoji u drugim državama, te mnogi stručnjaci upozoravaju da je riječ o neprimjerenom načinu skrbi za starije i nemoćne osobe. No, s obzirom na mali kapacitet institucionalnog smještaja, udomiteljstvo je nekima postalo jedino dostupno rješenje, a ujedno i oblik legaliziranja rada u socijalnim uslugama.
Tako u Hrvatskoj ima više od 1.400 udomiteljskih obitelji za odrasle osobe u kojima je prema podacima tadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku smješteno 4.275 odraslih osoba. Koje je 2018. godine u izvješću objavilo kako je u 1.454 udomiteljske obitelji smješteno 4.253 osobe, a u kategoriji starijih i nemoćnih bilo 2.146 korisnika, te je vjerojatno da je i danas u pitanju otprilike isti broj smješten u udomiteljskim obiteljima. Dakle, udomiteljske obitelji nude dodatnih 8,4 posto smještajnih kapaciteta.
Prednost cijene
Ono što je svakako prednost smještaja u udomiteljske obitelji jest to što je najjeftiniji. Cijene se kreću od 2.160 do 2.880 kuna, ovisno o tome je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna. U decentraliziranim domovima ista usluga košta i do tisuću-dvije kuna više, a u privatnim domovima i trostruko više. Prednost je i u tome što udomiteljske obitelji podliježu čvršćoj kontroli, odnosno lokalni centri za socijalnu skrb redovito ih obilaze, što nije slučaj s obiteljskim domovima, u kojima se nalazi 6.174 umirovljenika, ali su inspekcijski nadzori iz Ministarstva rijetki, pa se događaju i velike tragedije kao što su lani bili požari u Andraševcu i Dugom Ratu kod Omiša.
Dakako, ostaje pitanje koliko je ovakva vrsta smještaja prikladna i kvalitetna za starije i nemoćne osobe, no činjenica je da su mnoge starije osobe i njihove obitelji zbog ograničenih financijskih mogućnosti i nemogućnosti skrbi primorane izabrati ovu najjeftiniju opciju, što je i dalje bolja opcija od toga da žive sami, bolesni i ostavljeni. Također, nerijetko služe i za palijativne potrebe oporavka nakon inzulta ili operacija, ali i kao nadomjestak hospicija kojih uopće i nema.
Udomiteljske obitelji imaju dozvolu za smještaj najviše četiri osobe, ali na raspolaganju imaju i opciju smještaja za jednu osobu u kriznim situacijama, što Centar za socijalnu skrb koristi dok se ne oslobodi mjesto u domu.
Humani posao udomitelja
Osobe koje se bave udomiteljstvom od toga mogu i pristojno živjeti. Naime, naknada udomitelja odrasle osobe po korisniku iznosi 125 posto osnovice, odnosno 625 kuna. Tako za četiri osobe udomitelj dobije 2.500 kuna. No, na taj iznos dobije još i takozvanu opskrbninu za potrebe korisnika, koja se, ovisno o stanju osobe kreće od 1.800 kuna do 2.400 kuna. Znači da za udomljenje četiri osobe udomitelj može uprihoditi između 9.700 i 12.100 kuna (a na taj iznos dobije još i gore spomenutih između 2.160 kuna i 2.880 kuna po udomljenoj osobi. Prihod se tako može popeti i do 24 tisuće kuna, što naravno ne znači i zaradu, s obzirom da udomitelj mora osigurati smještaj, hranu, lijekove i skrb korisnicima).
Odluči li se netko baviti udomiteljstvom, zahtjev za dozvolu treba podnijeti lokalnom centru za socijalnu skrb. Centar će procijeniti ispunjava li ona propisane stambene, socijalne i druge uvjete kako bi korisnicima osigurala primjereno stanovanje, pravilnu ishranu, odmor i zadovoljavanje drugih potreba i interesa. Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomitelj mora biti zdrava osoba te ne smije biti starija od 60 godina, niti imati policijski dosje. U njegovoj obitelji ne smiju biti poremećeni odnosi niti smije biti društveno neprihvatljivog ponašanja.
Podrška hrvatskih biskupa
Važnost udomiteljstva starijih i nemoćnih osoba prepoznali su i hrvatski biskupi. Tako je 6. siječnja 2021. godine Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj objavilo poruku kojom su skrenuli pozornost vjerničke i svekolike javnosti na aktualnu problematiku udomiteljstva koja je, među ostalim, u Hrvatskoj obilježena nedostatnim brojem i neravnomjernom geografskom zastupljenosti udomiteljskih obitelji. Upućen je poticaj, ponajprije vjerničkim obiteljima da se, putem instituta udomiteljstva, odluče dati dom djeci i odraslim osobama iskazujući tako na konkretan način vjerodostojnu kršćansku ljubav i solidarnost.
„U odnosu na smještaj u ustanovu, udomiteljstvo je prepoznato kao prirodnije i humanije, jer se temelji na načelima obiteljskog okruženja, održivosti socijalnih veza i uključenosti samih korisnika. Uz to, udomiteljska obitelj korisnika prihvaća kao svojega člana, a korisnik dobiva osjećaj pripadnosti obitelji. Zato se u novije vrijeme upravo taj oblik skrbi preferira i zagovara”, stoji u poruci.
„U Godini svetoga Josipa, Isusova poočima, usmjerimo svoj pogled i misli prema njemu moleći ga za pomoć i vodstvo. Udomiteljstvo je poseban poziv koji treba prepoznati i razlučiti u svom srcu, baš kao što je to sveti Josip učinio, jer nisu svi pozvani biti udomitelji. No, po sakramentu krštenja, poslanje svakoga kršćanina jest ljubiti svoga bližnjega i velikodušno mu služiti. Stoga svaki kršćanin, ako i nema poziv na udomiteljstvo, pozvan je pružati potporu udomiteljima i stvarati takve uvjete kako bi se što veći broj kršćanskih supružnika odlučio postati udomiteljima, a osobito u krajevima gdje udomiteljstvo nije zaživjelo. Veliku ulogu u tome mogle bi odigrati župne zajednice”, navodi se između ostalog u poruci.
Knežević
