„Planirao sam kupiti cipele za vjenčanje, a na kraju sam kupio četiri para. Cipele su jako kvalitetne, izrađene stručno, a usluga, brzina i profesionalnost su prava rijetkost. Sve pohvale gospodinu!“, ovo je jedna u nizu odličnih recenzija na googlu za postolara Brunu Budiselića, vlasnika salona cipela Zlatko, a ujedno i branda „BB shoes. Zlatka smo odlučili posjetiti na radnom mjestu u Ilici 21 u Zagrebu i saznati malo više o njegovom zanatu, samim počecima, ali nažalost i mogućem završetku poslovanja zbog pripreme za odlazak u mirovinu.
Neizvjesna budućnost
“Četrdeset godina radim na istom mjestu isti posao. Zbog nekih bolesti sam skratio radno vrijeme na 8 sati dnevno, ali 30 godina sam radio 12 sati dnevno. Ponekad još dođem i u nedjelju, sredim papire, uvijek nešto… mislim da je dosta.” Tim riječima postolar Bruno započinje svoju priču. Sprema se u mirovinu u koju odlazi čim stekne uvjete za prijevremenu, a to će biti za 1-2 godine. Kako sada stvari stoje, neće imati dovoljno zaposlenih da obrt nastavi poslovati njegovim odlaskom u mirovinu. Žali se da nema mladih postolara niti znanja. Ili će zatvoriti obrt ili će iznajmiti prostor nekome tko će raditi ovaj posao, ali onda to mora biti pod drugim imenom. Bruno ima kćer koja bi rado nastavila voditi ovaj uhodani obiteljski posao, ali ne može raditi sama.
“Završila je primijenjenu školu, bila je kod mene i radila ovaj posao, ona mene može zamijeniti – može nabaviti materijal, brinuti o mušterijama, pripremiti posao, ne mora fizički raditi ovaj posao. Ali radnika nema. Koliko bi ona trebala raditi da si zaradi na primjer plaću od 1.200 €? Bolje joj je da radi negdje drugdje. Danas mi dolazi jedna žena na razgovor za posao. Ima 58 godina. Ako joj Bog da zdravlja može raditi 5-10 godina. I što nakon toga? Opet ništa. Moja kćer ima 30 godina. Ne mogu ju ostaviti s radnicima koji imaju 60 godina. Ona treba imati svoju generaciju uz sebe, da je sigurna da može raditi 20 godina bez problema. U Zagrebu i okolici je nekada bilo preko 300 postolara. Sada ih je manje od 50. I svi su stariji od 50 godina. Za 10 godina će biti jedan postolar u Zagrebu”, razočarano će u startu gospodin Budiselić.
Pronaći radnika nemoguća misija
“Ima mušterija, ima posla, može se lijepo zaraditi, ali treba raditi. Danas mladi neće raditi. Slušam na TV-u da se povećao broj zanatlija i općenito interes za zanatska zanimanja. To je odlično, ali vi danas ne možete upisati školu za šustera.”
Bruno je 4 godine proveo u obrtničkoj komori i prezentirao djeci koja upisuju srednju školu zanimanje postolara. Na štandu je zajedno sa svojim kolegama djeci pokazivao posao, no ona nisu bila zainteresirana. Nakon dva tjedna dobio je e-mail od komore da se ukida školovanje za njihov obrt.
“Sve i da hoćete biti šuster – više ne možete. Možete učiti uz nekoga, ali nitko neće raditi. Mi smo imali dva dana školu, tri dana praksu. Imao sam školu utorkom i četvrtkom, a ponedjeljkom, srijedom i petkom sam došao raditi ovdje kod tate. I tako četiri godine. Nemoguće da ne naučiš posao. Sad bi mi dobro došao netko tko je u školi i da mi dolazi ovdje četiri godine na praksu. I onda imaš gotovog radnika”, dodavši i da smatra da se predugo nije ništa radilo da se popravi situacija.
“Već 20 godina nemam šegrta. Nekada je dolazilo puno dečkića na praksu i odmah vidiš tko je za taj posao, a tko nije. I od njih 5 na praksi uvijek bi jedan ostao kod nas. Neki bi prešli raditi negdje drugdje, a neki bi otvorili svoj obrt. Najmlađi šuster koji zna raditi cipele ima oko 45 godina. On je jedan od mladih!”
Upitali smo ga kako danas uopće naći radnika.
“Ja stavim oglas za radnika. Kažu mi – odlično, imamo 100 nezaposlenih obućara. Ja pitam koliko njih zna izraditi cipele. A odgovor je – nitko. To su stariji ljudi kao i ja, koji su cijeli život radili u tvornici obuće na traci i na primjer samo stavljali žnirance. I oni ništa drugo ne znaju raditi, samo stavljati žnirance, ali imaju zvanje obućar”, odgovara Bruno.
“Nekada si radnike mogao birati. Postojala je Astra na mjestu današnjeg Kaptol centra, pa Tvornica obuće Zagreb, Peko, Šimecki… Nakon što su sve te tvornice propale ti si uvijek mogao naći nekoga tko zna raditi posao. A to su sada ljudi starosti kao i ja i imaju 60, 70 ili 80 godina.”
Pokušao je i s uvozom radne snage iz Nepala i Indije no zbog sporosti cijelog procesa za dobivanje dozvola je od njih odustao. Kaže i da ako bi zaposlio radnika iz Srbije i BIH, trebao bi uzeti tri radnika i uz plaću im osigurati i smještaj, što mu je onda neisplativo.
O počecima i nekim boljim vremenima
Nakon početne zabrinutosti za budućnost svog obrta prešli smo na ljepše teme. Na pitanje je li oduvijek želio biti postolar odgovara da nije volio školu, ali je volio raditi. “Od 16. godine sam počeo pomagati tati u poslu. Malo počistiš, zglancaš cipele, dobiješ 100 maraka i odeš u Trst. A tamo si za 100 maraka kupio čuda!”, prisjeća se Bruno tih bezbrižnih dana kada je bio mlad. Jedno vrijeme je radio kao instruktor ronjenja, a prevagnulo je prema cipelama kada je njegov otac Zlatko otvorio svoju radionu. Kupio ju je od jednog postolara koji je poslovao od 1933. godine, a koji je bio pred mirovinom, i nazvao ju “Salon cipela Zlatko”. Popravljao je i izrađivao cipele, baš kao i nasljednik mu Bruno, koji je posao od oca preuzeo 2005. godine. “BB shoes” nastao je kada su radili cipele za austrijsko tržište, pa je radi lakšeg izgovora Austrijancima osnovao brand sa svojim inicijalima.
Bruno u svojoj radioni sve cipele izrađuje ručno i po mjeri od kvalitetne i prirodne kože i to teleće, jer se ona pokazala najboljom i najfinijom. Bitno je i odakle je krava, čime se ona hrani i uzima li se za izradu cipele prvi ili peti sloj njezine kože. Otuda i razlika u kvaliteti i cijeni kožnih cipela. A ovaj salon cipela poznat je po svojoj tradiciji, kvaliteti i trajnosti.
“Danas se cipele rade od svega i svačega. U cipelama ima kroma, pa ako je netko alergičan i ima plikove po stopalima neće znati od čega.” Jednom prilikom je u tenisici koju je popravljao našao indijske novine koje su bile natiskane unutra da popune rupu. “I ajde sad ti to popravi. Mi biramo što ćemo popraviti. Ako mi netko donese na popravak cipele od 500 ili 700 € isplati ih se popraviti. Ali ako kupite jeftine i nekvalitetne cipele više košta popravak nego nova cipela. Promjena peta košta 10 € i na skupim i na jeftinim cipelama. S druge strane, mušterija mi donese stare cipele od svoje mame i ja joj kažem da se to isplati popraviti – uložite 60-70 € i dovest ćemo cipele u red jer tako kvalitetne cipele više nemate gdje kupiti. Cipele se mogu jako lijepo obnoviti da izgledaju kao nove. Evo, ove na meni su stare 2 godine”, pokazavši nam prekrasne modre cipele od brušene kože koje izgledaju kao da su jučer napravljene.
Sjeća se vremena kada su imali i do 7 zaposlenih, a trenutno imaju samo dvoje. U ovoj postolarskoj radioni uvijek su se trudili oko mušterija, brzo su izrađivali cipele, u roku od 7 dana.
“Kad ja negdje dođem kažu mi da moram čekati tri mjeseca i to je skroz normalno. A kod nas je bilo daj napravi brzo za prekosutra. Muški su takvi – dođu u srijedu da se u petak žene i uvijek smo im izašli u susret. Ali ako radnik ode na bolovanje ne mogu ispoštovati rokove. Onda da posao ne pati mi postolari patimo.”
S muškarcima se lakše dogovoriti
U salonu je veća potreba za popravljanjem cipela nego za izradom, ali je u izradi veća zarada. Izrađuju samo muške cipele, a popravljaju i muške i ženske.
“Ženama sam izrađivao cipele punih 20 dana i skoro završio na psihijatriji”, šali se Bruno, pa nastavlja: “Žene su odlične mušterije za kupovinu gotovih cipela, ali za izradu novih su previše komplicirane. Kada žene saznaju da možemo izraditi cipele od početka do kraja po njihovim željama onda to traje unedogled. Jednom je mušterija dva sata birala cipele. Mi imamo 140 boja na lageru. I kad im se napravi sve kako su rekle onda kažu da to ipak nije to. Muški su puno jednostavniji!”
Kaže da muškarci dolaze sami, ali dolaze i sa ženama. Kada dođu sa ženama obično ne naruče ništa, pa mu je draže da dođu sami.
”Ima i kompliciranih muškaraca, ali njih je 10 od 100. A kod žena je 90 kompliciranih, 10 jednostavnih”, smije se majstor Bruno. “Neki muškarci dođu i kupe tri para, i to sve u 5 minuta. Meni ne treba da mi stalno ulazi mnogo mušterija. Dovoljna mi je jedna mušterija na dan, ali prava. Naše cipele koštaju 300-400 €. Imamo mušterije koje dođu iz Londona avionom, kupe par odijela i par cipela i njih to sve skupa košta kao jedan par cipela u Londonu. Tamo nema cipela ispod 1.000 €. U Londonu postoji škola za postolare, a postolari imaju visoke plaće i svoj brončani spomenik na ulici.”
Na pitanje traže li mušterije popust odgovara da traže i to oni koji su najbolje obučeni, koji dođu u odijelima s kravatama.
“Dolaze i mladi i stari, od 20 do 50 godina. Stariji i umirovljenici dolaze s nekim problemom, obično je problem sa stopalom, koljenom ili s kosti i misle da će novom i kvalitetnom cipelom po mjeri riješiti problem. Ali to nije rješenje, njima treba liječnik. Uostalom, naša cipela je u početku tvrda i treba joj neko vrijeme da koža sjedne tamo gdje treba. Zato ne volim situacije kada mladoženja kupuje cipele 2 dana prije svadbe… A umirovljenici ne dolaze jer nemaju novca, a ni potrebe kupovati nove cipele. Mnogi od njih imaju previše cipela, kao i odijela, koja su im nekad bila potrebna za posao i sad ne znaju što će s njima. Popravljati dolaze, ali kupovati ne.”
Bruno nam je na kraju kazao kako može raditi još 5 ili 10 godina, ali izgubio je volju. Raspitao se o mirovini i saznao da će mu iznositi 580 €. Kada ode u mirovinu više ne planira raditi. Preselit će se na more, iznajmljivati apartmane i uživati u miru i tišini. U kupaćem i bez cipela.
Marina Bračić
