Sabor je 27. studenog 2020. godine izglasao Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona kojim je riješen tek mali dio problema ovršenih, i zapravo su izvršene samo kozmetičke promjene, kojima se u doba pandemije neće spriječiti gospodarska i egzistencijalna katastrofa koja prijeti hrvatskim građanima, a osobito onim najugroženijima – starijim osobama i umirovljenicima. Vlada se pohvalila kako će se novim zakonom putem digitalizacije ubrzati postupak ovršivanja i smanjiti troškovi provedbe ovrha putem elektroničkog obrasca koji će putem aplikacije dodjeljivati javnim bilježnicima. Bravo. No, je li to dovoljno?
Smanjit će se i troškovi postupka, jer više neće biti troška izdavanja potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti. Ona se više ne bi izdavala na zahtjev ovrhovoditelja, već će je izdavati javni bilježnik u roku 15 dana od isteka roka za prigovor ovršenika. Time su umjesto traženog prebacivanja ovršnih postupaka sa bilježnika na sudove, ovi dobili još više ingerencija!
Dobro je, međutim, što se uveo institut prethodne obavijesti, koju će dužniku upućivati javni bilježnici, te će dužnik dobiti rok od 15 dana za podmirenje svoje obveze.
Deložacije se neće provoditi od 1. studenog do 1. travnja, a povećava se i iznos glavnice za koju se ovrha nad nekretninom ne može pokrenuti s 20.000 kuna na 40.000 kuna. Krug primanja izuzetih od ovrhe proširuje se i na božićnice, uskrsnice, regres i ostale novčane prigodne nagrade, kao i na naknadu za topli obrok. I to je u svemu to, necjelovito, štetno i parcijalno rješenje stanja s ovrhama.
Prije donošenja zakona, SUH i MUH su na javno savjetovanje, Vladi i medijima poslali svoje prijedloge, kojim bi se spriječila humanitarna katastrofa starijih osoba, no Vlada nijedan prijedlog nije uzela u obzir! Zatražili su da se ovršenim građanima omogući prvo isplata glavnice duga, a tek onda kamata, jer u protivnom nikada neće otplatiti dug, pošto neprekidno raste. Predložili su također da se kao univerzalna granica ispod koje se neće provoditi ovršivanje plaće ili mirovine uvede hrvatska linija siromaštva koja sada iznosi 2.710 kuna.
Vrlo važno je i da se spriječi ovršivanje više od jedne četvrtine mirovina baka i djedova, koji moraju plaćati alimentaciju za svoje unuke, kao i sprječavanje ovršivanja cijele mirovine onim starijim građanima koji su nagovoreni od strane lihvarskih subjekata
osobno potpisati da im se temeljem izjave mirovina usteže do punog iznosa.
Očekuje se i zakonsko reguliranje rada agencija za naplatu potraživanja jer njihovo postupanje narušava privatnost i dostojanstvo te dovodi do psihičkih smetnji; primjerice agencije su i za vrijeme moratorija „napadale“ ovršenike da podmire dugovanja. A iseljavanje starijih osoba iz jedinog doma treba zaustaviti ne samo u zimskim mjesecima, već presuda o iseljavanju treba biti strogo individualizirana te onemogućena bez osiguravanja zamjenskog smještaja od strane lokalne zajednice.
Iako je Vlada imala dovoljno vremena za pripremu i donošenje jedne humanije i koherentnije politike vezano za pitanje ovrha, učinila je vrlo malo. Hrvatski umirovljenici s prosječnom mirovinom od 2.561 kunu da bi preživjeli jednostavno se moraju zadužiti, zbog čega i ne čudi podatak da se mjesečno obavi oko 24 tisuće ovrha na mirovinama, koje su gotovo ravne smrtnoj presudi tim ljudima. Istina, situacija se čini bolja jer je 2011. godine bilo čak 41.000 ovrha na mirovinama mjesečno. No, da li se samo dio njih „preselilo“ u rubriku mjesečnih ustega iz mirovina kojih je sada 330.000, ostaje otvoreno pitanje. Šteta da niti jedan prijedlog umirovljeničkih udruga nije uvažen, a niti je Ministarstvo pravosuđa i uprave pokazalo temeljnu demokratsku vrlinu, a to je da odgovore na upućene im dopise i inicijative.
I.K.
