Hrvatska već sada može uvesti univerzalni temeljni dohodak

Zamislite situaciju u kojoj ama baš svaka osoba u Hrvat­skoj ima osigurane prihode, odnosno, bez obzira na dob, jesu li zaposleni ili ne, dobivaju određeni iznos novca za podmirenje osnovnih životnih potreba od države. Ta ideja o univerzalnom temeljnom dohotku je stara desetljećima, koju su razvili strani teoretičari, s ciljem osiguranja blagostanja svim stanovnicima, bez iznimke.

Dakako, on bi svakako najviše pomogao nezaposlenima i umirovljenicima da prebrode razdoblje krize. Je li moguće uvesti takav jedan novi sustav u Hrvatskoj i svijetu upitali smo dr. sc. Paula Stubbsa, stručnjaka iz Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Pandemija koronavirusa usmjerila je misli čovje­čanstva na solidarnost i zajedništvo, ali je uzrokovala i veliku ekonomsku krizu, zbog čega se učestalije ponov­no pojavljuju pozivi na uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD) kao osnove socijalne sigurnosti za svakog stanovnika. Riječ je o ideji utopijskog socijalizma još iz 19. stoljeća kad se tragalo za idealnim društvom. Da li je uvođenje UTD-a doista utopija u današnje vrijeme?

Ako bismo citirali pokojnog znanstvenika Erika Olina Wrighta, mogli bi reći da je sada vrijeme za zamišljanje pravih utopija za novo normalno. Za mene, pandemija je rezultat brutalnog ekonomskog sustava koji zanemaruje međusobnu povezanost ljudskog, životinjskog i prirodnog svijeta. Na neki način to je logičan rezultat nekontroliranog produktivizma i ekstraktivizma, odnosno stvaranje onoga što nam nije potrebno i uzimanje stvari koje nisu naše. Po meni, debate oko UTD-a su zapravo rasprave o tome što ‘rad’ znači u 21. stoljeću i o tome mogu li se društva organizirati na temelju bitno drugačijih vrijednosti od onih koji trenutno vladaju.

Da li smatrate da je ova zdravstvena i ekonomska kriza otvorila vrata za uvođenje socijalnih inovacija ili smatrate da će doći do atavističkog gušenja bilo kakve solidarnosti i borbe za preživljavanje?

Prisjetimo se toga da je ekonomska kriza 2007. – 2008. dovela do brutalnih politika štednje u obliku rezova u javnom zdravstvu i sustavu socijalne zaštite, što je najviše pogodilo djecu, starije, te osobe s invaliditetom. Mnogo puta ove go­dine smo slušali pozive na solidarnost i zajedništvo, međutim velika je razlika između kompenzacije tvrtkama zbog izgublje­nog prometa i osiguravanja običnim ljudima onoga što im je potrebno kako bi preživjeli ova teška vremena. Isto tako, o solidarnosti na lokalnoj razini, poput zgrade, kvarta, mjesta, sela, ili slične zajednice, čujemo vrlo malo. Kritično je da se ovakav oblik zajedništva potiče i promovira u vremenu kada postoji stvaran osjećaj da je ‘svatko za sebe’. Nadalje, pozivi političara na ‘osobnu odgovornost’ mi zvuče kao dorađenija verzija (krivo protumačenog) Darwinizma kroz ‘preživljavanja najsposobnijih’ i zanemarivanja starijih i osoba sa zdravstvenim poteškoćama.

Paradoks lijevih i desnih

     Zanimljivo je kako se za UTD u svijetu zalažu i stranke lijeve i desne opcije. Ljevica ga gleda kao socijalni dodatak institucijama socijalne države, zdravstvu, obrazovanju i mirovinama, dok desnici UTD odgovara ako bi zamijenio te postojeće socijalne mjere i to na način da one na kraju koštaju manje, odnosno da se smanje porezi na kapital.

Točno – a uz to postoje i skupine i na ljevici i na desnici koje se protive UTD-u, isto tako iz potpuno drukčijih razloga. Po meni, UTD per se nije dovoljan, davanje određene svote novca svima neće samo po sebi stvoriti kvalitetne javne usluge, nego će puno vjerojatnije stvoriti privatno, komodificirano tržište socijalne skrbi i usluge gdje će oni koji mogu platiti dobiti više. Često čujem argumente koji u suštini govore da ‘UTD nije oblik socijalne politike’. Za mene postoji veliko neshvaćanje socijalne politike ako se na nju gleda kao da se samo radi o novčanim transferima i najsiromašnijima, a ne o stvaranju jav­nog dobra u obliku univerzalne socijalne države. Moj pogled na UTD je povezan s perspektivom zelene ljevice, ali smatram da ako neće doći do revolucije, i neće, onda prave promjene moraju proizaći iz stvaranja neke vrste konsenzusa, ili barem kroz potporu više društvenih skupina.

Mislim da je najbolji argument za uvođenje UTD-a kroz stvaranje novog društvenog ugovora koji bi reagirao na tre­nutnu situaciju. Naime, sada vidimo da se stari socijalni ugo­vor potpuno raspao, stvarajući nove društvene rizike poput prekarnosti, nejednakosti, stresa, dugova, dugotrajne neza­poslenosti, klimatskih promjena, itd. UTD je temelj onog što profesor Guy Standing naziva ‘socijalno državljanstvo’, gdje svi imaju svoje mjesto u društvu.

     U svijetu i Hrvatskoj financijske i neoliberalne interesne skupine zagovaraju privatizaciju zdravstva i postupnu privatizaciju javnog mirovinskog stupa. Jesu li javno zdravstvo i javni mirovinski stup na neki način pretpostavke univerzalnog temeljnog dohotka?

Naravno! Dok je javno zdravstvo s kvalitetnim uslugama koje je dostupno svima i besplatno na razini korištenja us­luge kritično, smatram da je dekomodifikacija javnih usluga generalno važna – ono što se u zeleno-lijevoj perspektivi zove ‘zajedničkim dobrom’ (eng. ‘commons’). Uz zdravstvo, u tu ka­tegoriju bih uvrstio obrazovanje, socijalnu zaštitu, stanovanje, javni prijevoz, vodu, energiju, Internet, rekreaciju, prehranu, kulturu, čak i više. Ove usluge i dobra bi, ako ne besplatni, trebali barem biti redistribuirani. Naime, pristup ne bi trebao ovisiti samo o mogućnosti plaćanja.

Što se tiče mirovinskog sustava, kao rezultat ideja i aktivnosti Svjetske Banke i MMF-a miješani sustav javnog i privatnog je postala norma, s tim da javni dio sustava sve više i više postaje temeljen na principima tržišta umjesto solidarnosti među ge­neracijama i društvenim klasama. Ovdje bih istaknuo razliku između sustava mirovina koje su u javnom vlasništvu i kojima se upravlja na demokratski način, te fondova na državnoj razi­ni koji mogu biti pod utjecajem različitih interesnih skupina.

Smanjiti ilegalne transakcije

     Da li je istina da bi UTD mogao zaživjeti jedino u bo­gatim i naprednim zemljama, dok slabije razvijene nemaju financijskih mogućnosti za uvođenje. Da li ga je moguće uvesti u Hrvatskoj?

Mislim da argumenti koji se temelje na stupnju razvoja ze­mlje ili češće bogatstvu, odnosno razini BDP-a, nisu od pomoći u tim raspravama jer su to sve slaba mjerila životnog standarda i blagostanja. Možda bi trebalo prilagođivati razine olakšica na temelju troška, no UTD je prijedlog koji se može uvesti bilo gdje, po meni najviše ovisno o političkoj volji. Proširenje fiskalne baze je ključno za uvođenje UTD. To je moguće učiniti kroz unaprjeđenje porezne politike, uključujući poreze na iskorištavanje prirodnih resursa, smanjivanjem količine ilegalnih financijskih transakci­ja, smanjenjem potrošnje u vojne svrhe, te stavljanjem većeg naglaska na redistribuciju. Zapravo, najveća prepreka UTD-u je u društvima gdje ne postoji jedinstveni sustav identifikacije svih građana. Kako imamo OIB, Hrvatska nema taj problem.

     Neke zemlje poput Finske, Kanade, SAD-a su uvele eksperimentalni i ograničeni temeljni dohodak, kojim su samo određene skupine, primjerice nezaposleni, dobivali novac. Ljudi su tako financijski neopterećeno mogli riskirati s pokretanjem svojih biznisa, prihvaćati slabije plaćene poslove. Iako se prema prvim rezultatima nisu dogodile promjene po statusu povećanja zaposlenja, što su neki kritizirali, drugi su pak istaknuli kako je život bez stresa oko preživljavanja zapravo pomogao tim skupinama i društvu u cjelini i da se zbog toga treba nastaviti s takvim eksperimentima.

Ovdje se radi o dva povezana pitanja. Jedno se odnosi na eksperimente, a drugo na razvodnjavanje UTD-a pri čemu on postaje kategorijsko davanje ili je čak temeljen na procjeni/ testu sredstava (eng. means-test) korisnika. Nema ništa nužno loše u tome – dapače, univerzalni dječji dohodci bi, na primjer, mogli biti jako dobra mjera socijalne politike.      Međutim, nije univerzalan u smislu da svima osigurava dohodak. Postoji još veći problem s eksperimentima gdje je cilj saznati kako se mi­jenja ponašanje ljudi kada primaju neku verziju UTD-a ili kad se to veže uz određene kriterije.

Neki od eksperimenata s kojim sam upoznat su koristili nešto što se zove ‘nasumične kontrolirane probe’ (eng. ‘random controlled trials’), gdje se UTD tretirao poput cjepiva, pa se očekivalo da će se moći uspoređivati rezultati onih koji ga dobivaju i onih koji su primili placebo. Ovdje postoje etički problemi, ali još važ­nije, ponašanje društva je drugačije te na njega utječe mnogo stvari. Manji eksperiment u Indiji za kojeg znam je isplaćivao ekvivalent od samo $4 mjesečno odraslima i $2 djeci, što je, bez obzira na malu svotu, omogućilo odraslima da donose bolje, manje iskorištavajuće odluke vezano za zapošljavanje, lakše dugoročno planiraju, uvode raznolikiju i kvalitetniju prehranu, manje se zadužuju, redovitije uzimaju lijekove, te su generalno imali veći osjećaj sigurnosti.

Nacionalna naknada preniska

     Smatrate li da UTD treba organizirati na razini gradova, regija, država ili je zapravo glavna težnja  postići to na npr. europskoj ili čak i globalnoj razini? Trebaju li ga svi građani primati ili samo određene skupine, npr.

umirovljenici, i trebaju li se razlikovati iznosi po skupi­nama? Kako to operativno izvesti? Dakako, ne mogu sve države imati identične iznose, ali mogu imati iste parametre. Što smatrate, koji bi to bio parametar? Neki navode minimalnu plaću, neki liniju siromaštva.

Često govorim studentima da je država u isto vrijeme prevelika i premala kako bi bila središte rasprava o socijal­noj politici. Smatram kako bi uvođenje UTD-a na različitim nivoima bilo moguće. Postoje određene rasprave na razini EU, doduše bojim se da nedostatak nadležnosti EU-a u tom području znači da to neće biti stvaran UTD. Lokalni programi bi mogli, pogotovo ako rezultiraju pozitivnim promjenama, potaknuti druge lokalne jedinice na slične programe, ali i u isto vrijeme dovesti do migracije u takva mjesta.

Apsolutno je moguće uvesti neke vrste temeljnog dohotka ciljanog na određene skupine, no ako to nije početak nečemu više univerzalnom mislim da to ne možemo zvati UTD-om. Što se tiče razina i parametra, postoji problemi s korištenjem i linije siromaštva, gdje ona postoji, i minimalnom plaćom. Bolje bi možda bilo saznati osnovne potrebe. Nadalje, jako je važno da se UTD daje individualnim osobama. Međutim, možda bi se moglo uvesti ograničenje na razini kućanstva jer troškovi osnovnih potreba recimo osmeročlanog kućanstva nisu osam puta veći od jedne osobe koja živi sama.

     I Hrvatska će od 1. siječnja 2021. godine imati novi socijalni „eksperiment“, naime oko 20 tisuća osoba starijih od 65 godina u Hrvatskoj koje nisu stekle uvjete za mirovinu primat će nacionalnu naknadu za starije osobe u iznosu od 800 kuna, te za razliku od zajamčene minimalne naknade za dobivanje ove pomoći se ne gleda imovinski, već samo prihodovni cenzus. Smatrate li to dobrom odlukom?

Ova ideja je po prvi put predložena malo prije financij­ske krize 2007. – 2008. Važno je naglasiti da u ovu skupinu spadaju uglavnom žene koje su radile u poljoprivredi za vlastite potrebe veći dio života. To je jedna jako dobra ideja jer ne želite da ljudi moraju prodavati svoje zemljišne posjede kako bi imali dohodak, te ne želite da moraju ići u Centar za socijalnu skrb kako bi primali socijalne naknade. Naravno, treba naglasiti da je svota od 800 kn mjesečno preniska.

     U našoj zemlji dominira velika nejednakost, odno­sno postoje privilegirane i manje privilegirane skupine, donose se porezni i drugi posebni zakoni koji stvaraju taj jaz. Smatrate li da bi uvođenje UTD-a predmnijevalo i uvođenje jednog drugog/novog ekonomskog i druš­tvenog okvira?

U Hrvatskoj je potrebno više istraživanja o pitanjima ne­jednakosti koje proizlaze iz faktora koji nisu vezani uz rad, poput bogatstva, vlasništva, prilika, blagostanja, društvene mobilnosti, te pristup uslugama. Sustav progresivnog opo­rezivanja je presudan te UTD mora biti dio paketa radikalnih mjera koje uključuju poreznu reformu, poboljšanje dostupnosti javnih usluga, te ujednačavanje životnih prilika. Za osobe u radno sposobnoj dobi, UTD je kritičan u poboljšanju odnosa rada i odmora, te postavljanja pitanja zašto je toliko rada, pogotovo vezano uz brigu i skrb, neplaćeno. Za starije osobe, UTD je potreban, no nedovoljan za uživanje u određenoj razini sigurnosti nakon radnog vijeka. Ja iznosim tvrdnju da je UTD jedino koristan ako pridonosi novom osjećaju obo­strane brige, recipročnosti, te uvažavanju potreba drugih.

.Igor Knežević

Jasna A. Petrović