Mali centar Nezaboravak, projekt Udruge Nezaboravak (Udruga za Alzheimerovu bolest i druge demencije), započeo je s radom krajem rujna 2025. godine, simbolično uz Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti, na adresi u Heinzelovoj 15 u Zagrebu. To je prvi centar ovoga tipa u gradu Zagrebu. U centru Nezaboravak proveli smo ugodno poslijepodne, družeći se i razgovarajući s predsjednicom i osnivačicom Udruge Nezaboravak, liječnicom Sanjom Klajić Grotić kao i sa članicom udruge, gospođom Senkom Tolić, koja svojim volontiranjem pomaže radu Udruge, odnosno Centru za demencije. Iz tog vam razgovora donosimo pregršt zanimljivih i korisnih informacija, korisnih za širu populaciju, ne samo za pripadnike treće dobi, budući da je demencija u porastu u čitavom svijetu pa tako i kod nas.
- Doktorice Klajić Grotić, voditeljica ste prvog Savjetovališta za demencije u Zagrebu, u Domu zdravlja Zagreb – Istok, u Ivanićgradskoj ulici, koje djeluje već treću godinu. U kojem ste se trenutku odlučili osnovati Udrugu Nezaboravak i krenuti s radom Centra za demencije? Također, u kojoj mjeri i na koji način se rad Centra za demencije nastavlja na Vaš rad u Savjetovalištu za demencije?
Savjetovalište za demencije pokriva zdravstveni dio skrbi za oboljele od demencije. Međutim, kroz rad s korisnicima prepoznala sam potrebu za mjestom koje bi pružalo socijalni dio skrbi osobama s demencijom i njihovim obiteljima, kroz niz usluga kojima bi se očuvala što veća samostalnost oboljelih i poboljšala kvaliteta života. Ja sam obiteljska liječnica, s dugogodišnjim iskustvom u radu s oboljelima od demencije. Svojevremeno sam skrbila o svojoj majci koja je bolovala od demencije. Dakle, duboko sam u ovome, profesionalno, ali i osobno i emotivno. Ideja o udruzi i centru za demencije je sazrijevala, 1.7.2025. smo osnovali udrugu, a 20.9.2025. je otvoren centar. Naša udruga zasad broji 148 članova. Imamo velik broj mladih članova, tako je, na primjer, i dopredsjednica udruge osoba od 32 godine, a i web nam održava članica udruge koja nije napunila niti tridesetu. Članarina se ne plaća, a tako će i ostati. Udruga radi uz pomoć donacija naših podržavatelja, prijatelja i svih onih koji su prepoznali važnost ovoga projekta. Svjesni smo da ćemo u dugoročnom smislu raditi preko kvalitetnih projekata pa se trudimo i već smo aplicirali za neke projekte. Ovo mjesto je nastalo iz potreba naših sugrađana. Bila bih najsretnija kad bi u Zagrebu bilo više ovakvih centara.
- Ovaj mali centar odiše velikim mirom. Imate malu terasu, vrt kao poveznicu s prirodom, a u prostoru prevladavaju pročišćene i jednostavne linije s toplim i nenametljivim detaljima. Što se sve odvija u ovom prostoru, kakve aktivnosti i sadržaje nudite?
Naši korisnici najčešće dolaze iz kvarta, ali ima ih i iz drugih dijelova grada. Tako nam jedna gospođa dolazi u pratnji svoje kćeri iz Sesvetskog Kraljevca. Ovdje se događaju lijepa druženja. Program rada obuhvaća art radionice za osobe s demencijom, edukativne radionice za obiteljske njegovatelje i širu zajednicu te neformalna obiteljska druženja nedjeljom. Popis svih dosad održanih radionica u Malom centru za demencije može se pogledati na našim mrežnim stranicama www.nezaboravak.hr
Art radionice omogućuju osobama s demencijom da izraze emocije i sjećanja čak i kada im govorni jezik oslabi. Takve radionice djeluju kognitivno stimulirajuće, a tu je i bitan moment socijalne povezanosti. Sudionici na radionicama postaju dijelom jedne male zajednice. Jača im dostojanstvo, identitet, emocionalnu stabilnost. Primjerice, kreativan izričaj kroz različite tehnike, glinu, slikanje, pozitivno utječe na motoriku. Tako se razvija motorička neuronska mreža. Dok nešto stvaramo, mi razmišljamo o tome pa onda aktiviramo i drugu neuronsku mrežu. Na art radionicama aktiviramo puno neuronskih mreža ovisno o kreativnim umjetničkim procesima koje koristimo. Mi smo prošle godine ugostili Hrvoja Dumančića, akademskog kipara, poznatog po motivu konja kojeg obrađuje kroz različite kiparske tehnike. Održao je art radionicu pod nazivom Um u pokretu kroz glinu. Bilo je divno. Izrađivali smo konjiće. A ono što je još divnije je činjenica što nas je Hrvoje Dumančić nedavno ugostio u svome ateljeu. Pomičemo granice i uklanjamo predrasude. U veljači 2026. održali smo prvo javno predavanje znanstveno-popularnog karaktera za osobe s demencijom, članove obitelji i širu zajednicu – Pogled u daleki svemir – za sve! Predavač je bio ugledni hrvatsko-američki astrofizičar prof. Željko Ivezić. To su izrazito bitne stvari kojima smo pokazali da dementne osobe mogu i trebaju biti prisutne, uključene u zajednicu i različite teme, kulturna događanja, a ne samo teme vezane za demenciju. Što se tiče edukativnih radionica, ugostili smo stručnjake iz raznih zdravstvenih područja s fokusom na praktičnoj edukaciji članova obitelji i skrbnika. Na radionicama su mogli usvojiti praktične vještine za svakodnevno suočavanje s izazovima skrbi o bližnjima. Nedjeljna poslijepodneva u našem centru rezervirana su za obiteljska druženja u opuštenom okruženju. Osobe s demencijom i članovi obitelji imaju priliku dijeliti iskustva, izazove kroz spontanu komunikaciju i međusobnu podršku. Cilj nam je da osoba s demencijom dođe u pratnji unuke ili unuka pa da razvijamo i međugeneracijsku interakciju. A tu su i naši volonteri. Senka volontira nedjeljom poslijepodne.
- Gospođo Tolić, doktorica Klajić Grotić s velikim oduševljenjem govori o radu volontera. Kako i zašto ste se odlučili volontirati u Udruzi, tj. Centru Nezaboravak?
Ja sam ovdje gotovo od samog početka. Doktoricu Klajić Grotić upoznala sam 2023. u Savjetovalištu za demencije gdje sam dolazila kao pratnja mojoj mami oboljeloj od Alzheimerove bolesti. Mamina je bolest išla izrazito progresivno, nismo prepoznali najranije simptome. Kad je moj otac preminuo, to je dodatno otežalo mamino stanje. I moja baka, mamina mama imala je Alzheimerovu bolest prije tridesetak godina. Tada se o toj bolesti gotovo ništa nije znalo. Na ovim radionicama o kojima govori doktorica Grotić sudjeluju ljudi koji imaju blage simptome demencije u prvoj fazi bolesti i na početku druge faze. U trećoj fazi ova bolest kad uzme maha, onda je gotovo, to sam naučila, između ostalog. Skrbiti o osobi oboljeloj od nekog oblika demencije je izrazito zahtjevno, lako sagoriš, a možeš se i razboljeti jer ti oslabi imunitet zbog stresa. Ipak, osjetila sam potrebu da se odužim mami za sve što je za mene učinila dok je bila zdrava i doktorici Klajić Grotić što je ona učinila i što čini za oboljele, a u konačnici i zbog sebe same. Ispunjava me ova vrsta volontiranja. Mi volonteri stječemo znanje i iskustvo kroz rad i komunikaciju s korisnicima. Prisustvujemo radionicama, druženjima, a uz nas je uvijek stručni profesionalac, doktorica Klajić Grotić je uvijek ovdje. Govorim o volonterima svake vrste. Ne rade svi s korisnicima. Neki uređuju web stranicu, neki su pomagali oko uređenja prostora i vrta i sl. Imamo mladih ljudi koji su uključeni, a to nas sve veseli. Neformalna nedjeljna druženja zasladimo voćem i osvježavajućom limunadom.
- Doktorice Klajić Grotić, upravo smo čuli jednu od vaših aktivnih volonterki s koliko zahvalnosti govori o tome što za nju znači ova suradnja. Možete li nam reći na čemu i kome ste vi zahvalni u ovim vašim nastojanjima da borbu s demencijama učinite što vidljivijom i prepoznatljivijom u što široj javnosti?
Svakako da osjećam iskrenu i duboku zahvalnost kad god imam priliku govoriti o demencijama, bilo na predavanjima, u medijima ili na javnim tribinama. Kad sam 2018. počela govoriti na tribinama, došlo bi 10-ak ljudi, a danas ih dođe stotinjak. Na tribinama se uvijek trudim govoriti o najnovijim otkrićima u medicini, o svakom pomaku, o svemu što može pomoći oboljelima, ali i njihovim skrbnicima. Ja volim educirati naše sugrađene. Alzheimerovu bolest i demencije mi još uvijek ne poznajemo dovoljno. Ali, svake se godine u medicini sazna nešto novo, a sve te novosti na prihvatljiv način odmah prenosim i dijelim. Na primjer, prošle je godine Europska agencija za lijekove (EMA) odobrila lijek Lekanemab (trgovačkog naziva Leqembi) i na prvoj sljedećoj tribini govorila sam o tom lijeku. Nadalje, velika novost su krvni biomarkeri. Krvni biomarkeri pomoći će nam kod rane dijagnostike Alzheimerove bolesti. Oduvijek držim da naši sugrađani trebaju znati što više o bolesti, jer samo znanje uklanja predrasude.
- Da se načas vratimo gospođi Senki Tolić, volonterki Udruge. Koliko Vas je ovo volontiranje promijenilo i koliko Vam je pomoglo u skrbi za bolesnu majku?
Jako puno. Olakšava mi osjećaj nemoći koji proživljavamo svi mi članovi obitelji u kojoj je netko obolio od demencije. Uči me suživotu s Alzheimerom. Jer sindrom izgaranja (burnout) je kod skrbnika i njegovatelja gotovo neminovan. Ja sam, zapravo, ponosna što sam dio ove priče. Inače, obiteljski njegovatelji (neformalni) su uglavnom žene, dvije trećine. Stvari ovako stoje, na jednu oboljelu osobu, govorimo o 24-satnoj skrbi, potrebna su dva i pol njegovatelja, a to je nemoguća misija. Sami od sebe očekujete maksimum da pomognete. Dana 31. srpnja 2026. bit će tri godine otkako se moja majka razboljela. Volontiranje u centru mi pomaže na više razina pa tako i na onoj kako što bolje komunicirati s oboljelom osobom. S mojom mamom, ali i s ostalim korisnicima Malog centra za demencije.
- Doktorice Klajić Grotić, Vaš Mali centar za demencije djeluje kraće od godinu dana, a toliko toga ste već napravili i postigli. S jednakim žarom radite s korisnicima i na vidljivosti i prepoznatiljivosti Udruge i Centra. 11. i 12. lipnja sudjelovat ćete na Danima otvorenih vrata udruga (DOVU). Koju poruku želite prenijeti svojim sudjelovanjem?
Želimo reći jasno i glasno da u Zagrebu postoji mjesto podrške osobama s demencijom i njihovim obiteljima i skrbnicima. Napravili smo program. Jer kad govorimo o Udruzi Nezaboravak, govorimo o ideji da osobe s demencijom trebaju biti socijalizirane, trebaju se družiti i nikako biti izolirane. Osobe s demencijom trebaju se osjećati prihvaćeno i voljeno. To je smisao. U prvoj blagoj fazi demencije ili na početku druge faze, oboljele osobe su itekako svjesne svojih kratkotrajnih bljeskova, dezorijentiranosti, neadekvatnog snalaženja i zaboravljanja. Zadnje što im treba je poruga i podsmijeh. Na to reagiraju povlačenjem. Njima treba stručna i prijateljska podrška i razumijevanje. To ih otvara i opušta i čini ih razgovorljivima. To mi s našim korisnicima postižemo. Naš logo je plavi cvijetak zvani nezaboravak ili potočnica. Izradio ga je član Udruge. U našem logu nisu sve latice jednako plave, dvije su bljeđe od ostalih. One govore o tome kako sjećanja polako blijede kod oboljelih, ali unatoč njihovom zaboravu mi ih nosimo u našim srcima zauvijek. U međuvremenu, nastavit ćemo predano raditi na ostvarenju naše vizije, a to je da s početkom 2027. godine u našem centru otvorimo poludnevni boravak za oboljele od demencije.
Melita Funda
Za oboljele osobe važno je pravodobno prepoznati simptome i adekvatno ih liječiti kako bi se usporio daljnji razvoj simptoma i tijek bolesti. Stoga bi bilo opravdano u Hrvatskoj registrirati sva četiri antidementiva (donepezil, rivastigmin, galantamin i memantin) kao i u većini zemalja EU te stavljanjem antidementiva na A-listu lijekova HZZO-a učiniti liječenje demencija dostupno svim oboljelima. Organizacija odgovarajuće skrbi u svim fazama bolesti i pružanje podrške formalnim i neformalnim njegovateljima olakšava brigu o oboljelima. Prioritet našeg zdravstvenog sustava svakako treba biti borba protiv Alzheimera i drugih demencija donošenjem Nacionalne strategije ili Akcijskog plana o skrbi za osobe oboljele od demencije.
