Često razmišljam kako vrijeme brzo prolazi, a godina dana proleti u trenu. Nedavno sam pročitala kako su geofizičari ustanovili da se naš planet okreće brže, a neki dani postaju kraći. U svojim znanstvenim radovima naveli su da kroz Zemljinu povijest duljina dana nije nije uvijek bila ista. Tražeći odgovore na pitanja zašto i kako, gdje i kada, ustanovili su kako se Zemljina rotacija usporavala tijekom milijuna godina, povećavajući duljinu dana i smanjujući broj dana. Tako je primjerice prije 500 milijuna godina jedna rotacija trajala manje od 21 sat, što znači da je godina imala više od 420 dana. To se postepeno kroz stoljeća mijenjalo pa tako danas rotacija Zemlje traje 24 sata, a godina 365 dana. Za većinu ljudi su ova minimalna odstupanja nebitna. Iako se trajanje rotacije neznatno mijenja, vrijeme naravno ostaje stabilno. “Vrijeme je prazan prostor koji ispunjavaju tek događaji, naše misli i naši osjećaji”, svojedobno je zapisao njemački prirodoslovac i geograf Alexander von Humboldt. Ipak, za mene ostaje osobni, unutarnji osjećaj da mi dani lete! Tako mi se čini i da je moj najdraži mjesec svibanj brzo prošao.
A možda mi se samo tako čini jer sam tijekom cijelog mjeseca bila mnogima ili rame za plakanje ili psihoterapeut/amater. Tako je primjerice jednoj mojoj prijateljici na operaciji ugrađena endoproteza koljena. Postupak je uključio odstranjenje oštećene kosti i hrskavice. Skoro dva mjeseca su joj odgađali operaciju i nakon svih pretraga krajem svibnja je operirana. U bolnicu je stigla u nedjelju, operirana je u ponedjeljak, a već u utorak prijepodne morala je napustiti bolnicu. Na njezinu sreću po nju je došao zet, a tri dana i noći s njom je u stanu bila kćer. Draženka živi sama u stanu, nakon operacije se kreće uz bolove s hodalicom, a osim kćeri i zeta o njoj se brinu i dobri susjedi. Cijelo vrijeme bila sam joj na raspolaganju kada joj je trebao razgovor ili kada je trebalo nešto za nju obaviti.
Za razliku od Draženke, moja druga prijateljica Marta živi sama i sada, kada bi nakon nedavnog odlaska u mirovinu trebala mirno živjeti, ona svakodnevno odlazi na liječničke preglede. Zdravlje joj se pogoršalo nakon preležane gripe krajem prošle godine. Tada je bila u bolnici dva tjedna na raznim pretragama: ultrazvuku, CT-u, magnetskoj rezonanci, laboratorijskim pretragama krvi, itd. Cijelo vrijeme noge su joj bile otečene i crvene. I još uvijek joj nisu našli pravu dijagnozu. Navodno se radi o nekoj autoimunoj bolesti. Liječnici kažu da postoje stotine autoimunih bolesti i da je u svijetu zavladala prava epidemija tih bolesti. Mnogi stručnjaci smatraju da onečišćenje okoliša, toksini i prerađena hrana uvelike pridonose nastanku autoimunih oboljenja. Liječnici suvremene znanstvene medicine tvrde da za autoimune bolesti nema lijeka, pa uglavnom propisuju imunosupresive, steroide i protuupalne lijekove. Marta ima nas nekoliko prijateljica, prijatelja i obitelj od bratića koji žive u nekoliko kilometatara udaljenom gradu, a ova bolest ju je prisilila da promijeni neke osobne planove. Nekoliko puta bila sam joj pratnja do bolnice i doma zdravlja jer se zbog otečenih nogu teže kreće.
Moja uloga psihoterapeuta nije tu završila. Sredinom svibnja nazvala me plačući jedna poznanica, starija umirovljenica Irena i rekla da se već tri tjedna nalazi u jednom privatnom domu za starije osobe. Sin i snaha smjestili su ju u dom u dijelu grada nedaleko od njezine kuće u Zagrebu. Irena, koja ima dobru mirovinu, udovica je već pet godina, a kćer joj je umrla prije dvije godine. Živjela je u dvoetažnoj kući, svaki dan joj je žena dolazila kuhati i brinula se da je veš opran, a kuća usisana. Prije nekoliko godina Irena je preživjela lakši moždani udar i po kući se, po potrebi, kretala uz pomoć štake. Nažalost, noćima je bila sama, a dvije noći za redom je pala na pod i nije se mogla ustati sve dok ujutro nije došla gospođa koja joj vodi domaćinstvo. Tada je sin donio odluku da Irena mora u dom za starije osobe. “Imam sve, a ništa nemam!” nekoliko mi je puta rekla na rubu plača. Irena ima 82 godine i uvijek je govorila da ne želi u dom. Nada se da će se u rujnu vratiti u svoju kuću. Trenutno traži neki bračni par koji bi besplatno stanovao na katu u kući iznad nje tako da joj mogu pomoći tijekom noći, ako bude potrebno. Nadam se da će u tome uspjeti, ali se istovremeno bojim da joj sin neće na to pristati. Irena je pokretna, ima prostranu kuću, dobru mirovinu, svoje navike, dobre susjede, svoj vrt i voćnjak. Teško prihvaća izolaciju od svoje sredine, gubitak privatnosti i dijeljenje prostora s drugima. Njezin sin i snaha, jer nažalost zet ne može utjecati na njihovu odluku, trebali bi pokazati razumijevanje, strpljenje i ponuditi rješenja koja odgovaraju njezinim potrebama. Trebali bi razmotriti alternativna rješenja, poput cjelodnevne pomoći u kući. Barem dok joj zdravstveno stanje ne postane previše zahtjevno i dok ne bude morala prijeći u dom. Radi se o financijski dobrostojećoj obitelji i ne bi trebali imati nikakvih problema da majci ispune želju.
Odlazak u dom za mnoge starije osobe nije jednostavna odluka kako za onoga tko odlazi, tako i za obitelj. Prelazak iz svog stana ili kuće u novi, manji prostor među nepoznate ljude često prati niz negativnih emocija, pitanja i nedoumica. U tom slučaju neophodno je s razmijevanjem i jasnim informacijama razgovarati s tom osobom. Odlazak u dom za starije osobe često se doživljava kao gubitak, iako to za nekoga može biti novi početak ukoliko se osoba može dobro uklopiti u novu sredinu. Neki su komunikativniji i svoje hobije poput pjevanja ili neke kreativne aktivnosti nastave raditi i u novoj sredini. Postoje i umirovljenici koji su sami odlučili život nastaviti u domu. Pa primjerice 93-godišnji, još pokretni umirovljeni profesor Đuro, koji već nekoliko godina otkako je postao udovac živi u jednom domu za starije osobe kaže: “Dom je moja sudbina! Sretan sam da nisam sam! Imam kćer, unuku, unuka i četiri praunuka. Oni žive u inozemstvu i svakodnevno smo u kontaktu. U dom nam često dolaze kulturno-umjetnička društva, djeca iz obližnjih škola i razni umjetnici.” Jedan filozof davno je zapisao: “Najjednostavnija pitanja ujedno su i najteža pitanja! Tko sam? Gdje mi je dom? Kamo idem? Što radim? Razmislite o tome ponekad i gledajte kako se odgovori mijenjaju!”
Drenka Gaković
