Gorana Milića doista ne treba posebno predstavljati. On je jedna od najpopularnijih medijskih osoba u hrvatskom novinarstvu. Za njega i kolege i gledatelji kažu da je veliki televizijski profesionalac. Osamdeset mu je godina tek, a još uvijek radi. Tijekom dugogodišnje novinarske karijere, ovaj nagrađivani novinar bio je urednik, urednik vanjskopolitičke redakcije, glavni urednik Yutela, dopisnik iz inozemstva, reporter izvještavač, domaćin u talk show-u, vodio je emisiju Dobar dan i politički magazin Brisani prostor, uređivao je i vodio dnevnike u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, radio je emisije nakon izvanrednih događaja, zatim brojne putopise, ali i izravne prijenose. Na koji način gleda na stanje u novinarstvu danas i što misli o životu hrvatskih umirovljenika, pročitajte u intervjuu koji vam donosimo.
- Gospodine Miliću, novinarstvom se bavite preko pola stoljeća. Posvjedočili ste mnogim promjenama u novinarstvu kao i u načinu funkcioniranja medija. Kako vidite sadašnje stanje u novinarstvu?
Statistički gledano, novinara je tri puta više nego prije stvaranja samostalne Hrvatske. Ekonomski gledano, novinari, po mojem proračunu, lošije žive. Rekao bih da možda dva posto novinara sa svojom plaćom mogu prehraniti obitelj. Tako da se mnogo njih bavi drugom djelatnošću. To nije najsretnije rješenje jer, primjerice, marketing i novinarstvo ne idu pod ruku. Dakle, novinara je tri puta više, a metalnih radnika tri puta manje. I tekstilaca je tri puta manje. To su sektori koji su u krizi, a novinarstvo, kvantitativno mjereno, nije u krizi. Obrazovna struktura današnjih novinara je neusporediva s prijašnjim vremenima. U kojoj je mjeri ta obrazovanost realna i stvarna, da li je upregnuta u talent koji se u medijima prikazuje, to je već drugo pitanje. Danas je nezamislivo da glavni urednik nema završeni fakultet. Dobro pamtim, od osam televizija u Jugoslaviji samo su tri glavna urednika imala fakultetsku naobrazbu. Nije bilo uobičajeno poznavanje stranih jezika. Dušan Mitević, glavni i odgovorni urednik i direktor RTB-a govorio je ruski, ali pasivno. Slovenci su pretežno znali njemački, dok urednik vanjske politike na TV Priština (RTP) nikad nije bio u inozemstvu, a čovjek je u to vrijeme imao 45 godina. Njegovo prvo putovanje bilo je u Trst. Govorim o 1983. i 1984. godini. U to se vrijeme slobodno putovalo. Tako da, sve u svemu, ako uzmemo u obzir znanje, kvalifikacije, poznavanje svijeta, učestalost putovanja, poznavanje stranih jezika, današnje je vrijeme informativno raznovrsnije. A što ne znači da je i bolje. Rezultati naklade su danas puno slabiji, u čemu nismo usamljeni primjer u svijetu. Imao sam čast unatrag tri tjedna dobiti intervju u utjecajnom kineskom dnevnom listu Ženmin Žibao (Narodni dnevnik). Ovaj list se tiska u dva, tri milijuna primjeraka dnevno. A sjećam se kad je naklada tiskanog izdanja tog lista bila 40 milijuna dnevno. Više nego očit prijelaz na digitaliju. Vrlo je teško kontrolirati kakva je realna medijska pokrivenost, kolika je realna tiraža, naklada. Ako izvadite rečenicu iz nekog intervjua i širite ju internetom, takva rečenica bude zanimljiva i dosegne milijun pregleda. U Hrvatskoj nitko nikad nije prodao milijun novina. Jedan video klip relativno lako ima milijun pregleda, a s druge strane neki kvalitetan i miran novinar piše pametne kolumne u listu koji izlazi u svega šest, sedam tisuća primjeraka. Definitivno premalo. Kad napravim emisiju tipa What’s up Kina ili What’s up Japan, mene gleda četristo tisuća ljudi na TV-u. U repriznom programu još sto tisuća ljudi pogleda moju emisiju, zatim emisija završi na YouTube-u, a to je još sto tisuća gledatelja. Na kraju dođemo do šesto tisuća gledatelja. To je nedostižno za svaki tiskani medij. Uopće nije usporedivo. Te su se relacije u potpunosti promijenile. Nekada su novine svojom nakladom dostizale televiziju. A današnji influenseri (utjecatelji) imaju deset puta više pregleda od renomiranih novina u kojima pišu renomirana autorska imena. Drugačija je situacija i drugačije su okolnosti. Zašto bi netko potrošio 2,50 eura za tiskano izdanje novina kad može sve pročitati na mobitelu, a za ovih 2,50 eura popiti kavu. Na internetu se traži brzina. Novinar se cijeni prema dovitljivosti i broju klikova. A gdje su u svemu čitatelji i gledatelji koji pripadaju umirovljeničkoj populaciji? Dobar dio njih nije vičan brzini na računalu i mobitelu pa se lako izgube u informatičkom svemiru.
- U svojoj dugogodišnjoj i veoma plodnoj novinarsko-uredničkoj karijeri uređivali ste tri dnevnika, u tri slične, ali istovremeno i različite sredine. Beogradski Dnevnik, sarajevski Dnevnik i zagrebački na HTV-u. Možete li našim čitateljima pojasniti kakvo je to za Vas bilo iskustvo?
To nije bilo lako jer govorimo o tri mentaliteta, tri većine. Izrazita većina u Beogradu su Srbi, u Zagrebu Hrvati, a u tadašnjem Sarajevu to su bili muslimani. Dakle, tri politike. U Sarajevu je 18 mjeseci postojao Yutel, čiji sam bio glavni urednik i voditelj jednosatnog programa vijesti. I danas bih rekao da je Yutel nastao kao refleks saveznih organa u SFRJ, koji su se osjetili marginalizirani od strane republičkih vlasti i medija. Oni su otvoreno govorili da nemaju prostora, pogotovo na televiziji gdje mogu predstaviti svoje programe i stajališta. Taj sat programa 25 novinara iz svih republika i pokrajina zamislili su kao rezultantu, usuglašavanje republičkih i saveznih interesa. Iz događaja koji su uslijedili postalo je jasno da je to bila nemoguća misija. I da je potpora premijera Ante Markovića bila nedostatna. Vojska je tu odigrala svoju ulogu na čelu s generalom Veljkom Kadijevićem koji kao ministar obrane nije dolazio na sjednice Savezne vlade. Vremenski, Yutel je bio samo dva posto mog profesionalnog života. Posla je bilo i prije i poslije.
- Godine 1987. u Zagrebu je održana XIV. Ljetna univerzijada. Vi ste u to vrijeme uređivali i vodili vrlo gledani subotnji Dnevnik na Televiziji Beograd. Josip Vrhovec Vas poziva da budete predsjednik komisije za informiranje Univerzijade.
Da, Vrhovec me pozvao da pomognem jer je držao da sam popularan u Zagrebu. A raspoloženje Zagrepčana prema Univerzijadi nije baš bilo prijateljsko. Moram priznati da sam razmišljao što bih ja radio na Univerzijadi. I onda sam pročitao u novinama da će se 11. srpnja 1987. roditi petmilijarditi stanovnik Zemlje. Koja će to beba biti u mnoštvu beba koje će se roditi toga dana? Jugoslavija je bila neutralna zemlja, nesvrstana, dobro tlo za petmilijarditog stanovnika. Nadalje, Hrvatska je bila i ostala katolička zemlja. U to je vrijeme generalni sekretar Ujedinjenih naroda bio Javier Pérez de Cuéllar, također katolik. Katolička baza i poveznica, dakle, napravio sam plan, nagovorit ću ga da bude krsni kum petmilijarditom stanovniku. Beba će se roditi u Zagrebu iza 9 sati što je vremenski isti dan u Kaliforniji i u Japanu. A za Pacifik mi je bilo manje važno. Sjeo sam na avion, otputovao u New York, u Ujedinjene narode, gdje sam sve poznavao jer sam pet godina bio u UN-u. Generalni sekretar UN-a je pristao da bude kum. Vrhovec nije odmah shvatio da ćemo izabrati pravo dijete, mislio je da će to biti simbolična gesta. Svijet funkcionira na slici, govorio sam, mora biti konkretno, Javier Pérez de Cuéllar držat će bebu u naručju, tu usred Zagreba. I tako je i bilo. Petmilijarditi stanovnik rodio se u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Cuéllar je došao, dočekalo ga je mnoštvo novinara, medicinska sestra predaje bebu, malog Mateja Gašpara, Cuéllaru, novinari razbijaju staklena vrata i upadaju, dok Vrhovec viče na mene „Jesam ti rekao“. I time je na svjetskoj razini otvoren proces brojanja svake nove milijarde stanovnika. Šestmilijarditi se rodio blizu Doboja, porodio ga je doktor Asim Kurjak. Uslijedili su sedmi i osmi, a je li osmi izabran zbilja ne znam jer ja to više ne pratim.
- Proputovali ste gotovo pola svijeta. Bili ste u 73 države. Kako ste na tim putovanjima doživjeli ljude starije dobi i koliko se razlikuje njihov način života od života hrvatskih umirovljenika?
Današnje statistike iz viših izvora, ranije ih nisam imao, a oslanjam se na statistike, kažu da hrvatska djeca stara između 14 i 30 godina imaju u Europi najviše imovine. Tu se ubraja vlasništvo stanova koje u Hrvatskoj ima puno mladih ljudi. Stanove su naslijedili od roditelja ili su ih roditelji djelomično darovali. A naši stari sugrađani su među najsiromašnijima u EU. Ovakvu situaciju možemo objasniti roditeljskom solidarnošću prema djeci. Uzvraćanje roditeljima od strane djece je minimalno, nažalost. U zakonu piše da su djeca i unuci dužni uzdržavati svoje stare roditelje, bake i djedove ili će snositi iste posljedice kao i oni koji (ne)plaćaju alimentaciju. Da li je itko ikad završio u zatvoru jer nije uzdržavao roditelje? Nije. To smo tako prihvatili. U bogatijim zemljama, Norveškoj, Švedskoj roditelji ne kupuju djetetu auto. Roditelji jamče za studentski kredit, djeca ga plaćaju, ali ako iz nekog razloga ne plaćaju, tek onda roditelji uskaču da djeca ne bi bila u bankrotu. I to se smatra velikom uslugom. U Skandinaviji roditelji ne kupuju djeci stanove niti mijenjaju velike stanove za male kako bi njihova djeca mogla živjeti u većem stanu. U Americi sve ovisi o podrijetlu. Ako su podrijetlom Talijani, onda se ponašaju kao Talijani koji žive u Italiji. Englezi i Skandinavci funkcioniraju kao što bi funkcionirali da žive u svojim domicilnim zemljama. Dakle, sve ovisi o etičkim postulatima i vjeri kojoj pripadaju. Život je težak i složen. U razvijenim zemljama i uređenim društvima za one koji zaista nemaju i ne mogu, pomoć je daleko izdašnija nego kod nas. Ako doista ne možeš i nemaš, država će ti pomoći da živiš dostojanstveno. Pogledajmo Kinu i Japan, to su dva koncepta. U Kini je darvinizam, svi moraju raditi, tako ih se odgaja i uči od osnovne škole, zapravo, od vrtića. Nekad je kod njih poslušnost bila ideološka, a sad više nije. Sad govorimo o disciplini prehrane, vježbanja i učenja. Trogodišnja djeca uče kuhati, a kod nas ljudi od 30 godina ne znaju skuhati jaje. Djelomično rješenje za naše umirovljenike bi bilo kad bi mogli svoje iskustvo valorizirati na nekom poslu od 4 ili 5 sati na dan. Da to postane učestala praksa. Svatko tko je otišao u mirovinu ima veće iskustvo od onoga koji radi. Umirovljenici bi mogli raditi najrazličitije poslove, poslove savjetovanja, predavati u školama. Dio svog bogatog iskustva mogli bi prenijeti djeci u školama, ili mladim stručnjacima koji se zapošljavaju nakon fakulteta. Ima i malih poslova koji se mogu raditi od kuće i koji ne iziskuju neka ulaganja, a svaki euro dobro dođe kao dodatni prihod na mirovinu. Zašto se dvjesto, tristo tisuća hrvatskih umirovljenika ne bi tako zaposlilo? Svatko, ama baš svatko, ima neki talent i neku mogućnost. Konkretan prijedlog trebao bi doći od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kao i od stranaka umirovljenika. Ali, i među našim umirovljenicima vlada razjedinjenost. Ne smije sebičnost vladati, treba tražiti rješenja u nekim potpuno jednostavnim i logičnim stvarima. U Japanu imaju skroz suprotnu ideologiju od Zapada, od Amerike. Japanci ne otpuštaju ljude, stavljaju ih uz prozor. Oni uz prozor su manje vrijedni i nisu polučili rezultat za tvrtku u kojoj rade. I nikad neće biti otpušteni, tek poniženi i posramljeni uz prozor. Ako se popraviš, otići ćeš od prozora, ako ne, ostat ćeš do umirovljenja uz prozor.
- Za pretpostaviti je da ste na putovanja odlazili s određenim predrasudama o ljudima, gradovima i državama. Koliko često bi Vam se predrasude potvrdile, a koliko puta srušile, uz potpuno iznenađenje?
Baš planiram putovanje u Južnu Ameriku. Tamo sam živio 1960-ih. Idem usporediti kako je bilo nekad i kako je sada. Svojevremeno sam mislio da Hrvatska i Jugoslavija nikada neće stići ni blizu Argentine ili Urugvaja. A to su bile bogate zemlje, sa socijalnom jednakošću, s besplatnim obrazovanjem, besplatnim zdravstvenim sustavom, žene su primale izdašnu pomoć za rađanje, ako bi imale troje djece, imale bi mirovinu. To je bilo blagostanje. Međutim, ljudi iz tih zemalja danas dolaze k nama raditi. Prisjećaju se svog podrijetla i traže domovnicu. Idem istražiti razlog zašto je to tako. Mene svako putovanje svaki put transformira i uvjeri u nešto. Idem i u Čile čiju smo mirovinsku reformu preslikali. To je bio naš uzor kad je Čačić 2001. rekao da je majka svih reformi. U Čileu sam bio 2008. dok je vrijedila čileanska reforma. Nismo znali kako će to ispasti, a nije ispalo vratolomno dobro. Opet je ostalo da država pokriva fondove. Umirovljenici prve generacije po čileanskom receptu nisu bili zadovoljni. Ispostavilo se da čak neki s drugim stupom prođu lošije nego s prvim. Predsjednik Gabriel Borić, čovjek našeg podrijetla, reformirao je spomenutu reformu. Mi nismo napisali ni retka o tome. I zato idem tamo razgovarati s tim čovjekom i doznati što se dogodilo. Također, u ovoj životnoj fazi pristaša sam teorije da etika najviše utječe na sudbinu jednog društva, da ta etika dolazi najviše od vjere, uz koju je važna i čvrstina i poštenje institucija. Mnogo je ljudi povezano s vjerom. To ne znači da ti ljudi nužno prakticiraju vjeru i posjećuju vjerske ustanove. Riječ je o prevladavajućem ozračju. Protestanti imaju jedan pristup, a katolici drugi. Protestanti misle da su ljudi jednaki, a da bi bili jednaki oni to politički artikuliraju. To je socijaldemokratska politika. Skandinavijom vlada socijaldemokracija, samo je bitno da tu socijaldemokraciju ne vode autoritarni lideri. U južnijim zemljama je drugačije. Tamo je teško graditi socijaldemokraciju. Južnjaci vole lidere, velike lidere, pa makar bili i autoritarni.
- Više ste puta naglasili da Vas ne drži mjesto. Čitav život putujete i radite izvan granica Lijepe naše. Ipak, Zagreb Vam je baza, Vaš rodni grad i grad u kojem živi Vaša obitelj. Koliko je danas Zagreb grad po mjeri čovjeka, posebice starijeg čovjeka?
Za starije stanovništvo Zagreb nije idealan. Ako je starijim ljudima važna medicinska skrb, onda se odmah sjetim kako su glavne bolnice na uzbrdici, i Sveti Duh i Sestre milosrdnice i Rebro i Jordanovac, a umirovljenicima nije lako plaćati taksi ni mijenjati dva prijevoza niti hodati poduže razdaljine u bolničkom krugu. Govoreći o javnom prijevozu, sve su manje šanse da će stariji ljudi dobiti mjesto za sjedenje, ali hoće, ipak se nađe netko tko će ustupiti sjedeće mjesto starijoj osobi. Temeljni problem je to što je viši životni standard privilegij mladih ljudi i ljudi srednjih godina, dok naša umirovljenička populacija u usporedbi sa zapadnim zemljama lošije prolazi nego u drugim usporednim kategorijama. Ako bismo uzeli za primjer koliko naših umirovljenika putuje po svijetu nakon zaslužene mirovine i usporedimo s Francuzima ili Englezima, brojke bi bile jako nepovoljne po nas. A ako usporedimo broj navijača koji otputuju na skupo Svjetsko nogometno prvenstvo, vidjet ćemo, proporcijalno broju stanovnika, naše su brojke odilične. Prednost Zagreba je što je to siguran grad. Nitko vas neće na ulici napasti. Nije to Philadelphia, New York, Pariz ili Frankfurt. Nadalje, cijene su visoke. Ako trebaš nečiju pomoć, sve se plaća. Otkud i kako platiti ako ti je mala mirovina. Najčešće je tako. Nominalna vrijednost stanova je visoka, ali ih ne možeš prodati po tim cijenama. Matematički gledano, svaki mali luksuz je za umirovljenika rubni izdatak kao i svaki popravak u stanu.
- Ima li nade za bolji život umirovljenika u Hrvatskoj?
Rat je promijenio puno toga. Istrošeni su mirovinski fondovi. Netko će reći da su pokradeni, ali ja ne znam da li su jugo dinari mogli biti sačuvani. Prošli smo kroz veliku krizu, ljudi su rano odlazili u mirovinu, sa ili bez otpremnine. Na referendumu smo glasali za samostalnost i za kapitalizam. I to je u redu. Ali do danas nismo prihvatili temeljna pravila kapitalizma. Kapitalizam je više individualistički, u kaptalizmu se zna tržišna vrijednost i proizvoda i čovjeka. Ljudi koji su imali slabiji učinak, manje radnih godina, trebaju razumjeti da u zemlji srednje razvijenosti ne mogu imati visoku mirovinu s kojom mogu udobno živjeti. Dakle, ostaje im raditi dopunski, osloniti se na djecu i ljude kojima su u životu pomagali, živjeti skromno i očekivati da će napredak države i svijeta ova tehnološka revolucija unaprijediti te da će i oni osjetiti koristi u vrlo bliskoj budućnosti. Ova generacija umirovljenika je, nažalost, prošla kroz teže razdoblje nego kad su bila mirnija vremena.
Melita Funda
