Tihana Stepinac Fabijanić, prof. engleskog jezika i etnologinja, iako u mirovini, predano radi na očuvanju samoborskog povijesno-kulturnog identiteta. Iz zanimljivog razgovora s prof. Stepinac Fabijanić donosimo cijelu nisku bisera iz raskošnog kulturnog blaga živopisnog Samobora.
- Gospođo Stepinac Fabijanić, rođena ste Samoborka, stjecajem okolnosti živjeli ste, školovali se i radili i u drugim hrvatskim gradovima. Danas kad ste u mirovini, opet živite u svom rodnom gradu. I djelujete, društveno ste angažirani kroz neke od samoborskih udruga, s ciljem da što više učinite na očuvanju i revitalizaciji tradicijske kulturne baštine.
Tihana Stepinac Fabijanić
Da, rođena sam u Samoboru, međutim, moj otac kao liječnik s prezimenom Stepinac nije mogao dobiti posao u Samoboru, pa smo se odselili u Pulu. U Puli sam završila osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu sam završila engleski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Etnologija je vrlo brzo postala, rekla bih i ostala, moj glavni interes. Kao profesorica engleskog jezika radila sam tek šest mjeseci. Radni vijek provela sam kao istraživačica iz područja tradicijske arhitekture i običaja u HAZU u Zavodu za povijesne i društvene znanosti u Rijeci. Moje je područje bilo tradicijsko graditeljstvo, običaji i tradicijske nošnje. Revitalizacija kao osnova, a kojom se i danas bavim. Evo, sad sam opet u Samoboru i bavim se povijesno-kulturološkim temama ovog lijepog grada. Prije nekoliko godina suprug i ja kupili smo kuću u centru grada, izgrađenu 1863. godine. Ideja je bila da je obnovimo da ostane autentična, što nam je u dobroj mjeri uspjelo. Ipak, to nije lak zadatak. Nema više starih majstora, primjerice, odgovarajuće stolare smo teško našli kako bi nam napravili stolariju što je vjernije moguće. U preuređenju kuće mnogo nam je pomogao naš sin koji je po zvanju i zanimanju arhitekt, a koji je za taj projekt i nagrađen 2024. godine.
- Možete li nam reći nešto o povijesnim etapama u razvoju Samobora?
Tragove naseljavanja na ovom području nalazimo u paleolitiku. Kroz samoborsko gorje već je u (pred)rimsko doba prolazila vrlo važna cesta. Zatim Srednji vijek, tu nam je bitna godina 1242., kada je kralj Bela IV. dodijelio Samoboru status slobodnog kraljevskog trgovišta. Nadalje, od 15. do 18. stoljeća govorimo o periodu razvoja trgovine i različitih cehova. U obližnjim Rudama bila su nalazišta željezne rude i bakra. Samobor u 18. stoljeću postaje jedno od najvažnijih obrtničkih središta u regiji. Krajem 19. stoljeća započinje organizirani turizam, a s 20. stoljećem započinje suvremeno doba, doba industrijalizacije i gospodarskog prosperiteta. Držim da je bit održivosti lokalne zajednice uvijek bila oko međusobnog pomaganja, trgovanja i suradnje. Samoborci su pomogli Beli IV. da se kod njih skloni, on im je zauzvrat dao Povelju, ali Samoborci su se itekako morali boriti za slobodu sljedećih petsto godina jer su ih zauzdavali vlastelini, posebno Samobor grada (danas ruševnog Staroga grada), koji su crpili rude i od toga dobro živjeli. Osim ruda, tu su i šume i drugi resursi, naravno. Ako dobro pogledamo, kroz cijelu se povijest teži okupljanju, zajedništvu i suradnji unutar zajednice. I upravo to je dovelo do razvoja trgovine, obrta, a kasnije i turizma.
- Kad i kako počinje turistička povijest Samobora? Kako je Samobor postao najdraže izletište Zagrepčana?
A.G. Matoš je opisao Samobor kao zagrebački Versailles. U drugoj polovici 19. stoljeća, zapravo krajem 19. i početkom 20. stoljeća Zagrepčani sve više i više počinju otkrivati prirodne ljepote samoborskog kraja. Imućnije obitelji gradile su vile u Samoboru i okolici. To su bile tadašnje vikendice. Samoborci su imali svoje vlastite proizvode, nudili su izletnicima, planinarima, ukusne obroke i domaće vino. Početkom 20. stoljeća Samobor je imao tri hotela. Sad smo u jednom od njih, u Hotelu Lavica. Ovo mjesto gdje vodimo ovaj razgovor, to je nekad bila konjušnica Livadićeva dvorca, današnjeg Samoborskog muzeja. Izrazito popularno samoborsko kupalište, bazen na Vugrinščaku, otvoreno je 1889. godine. Samo godinu dana ranije stigla je preporuka iz Beča da se sva pričuvna sredstva Samoborske štedionice moraju poslati u Beč za potrebe proslave godišnjice vladanja Franje Josipa. Dioničari su odlučili kako će umjesto toga svoju odanost caru iskazati izgradnjom bazena na Vugrinščaku, a zatim je tamo izgrađen Hidropatički Zavod, koji su pokrenuli lokalni liječnik i apotekar na ideji Kneipp-ovih toplo-hladnih kupki. Tada je u ovom dijelu Europe to bio hit. Ljudi su dolazili, dame su se dolazile kupati, sve je bilo na jednoj zavidnoj razini. I tad počinju nicati vile koje su pružale mogućnost prenoćišta. Na glavnom gradskom trgu nalazio se Hotel Gradu Trstu, u čijoj je kavani osnovana prva čitaonica. Zašto takav naziv hotela? Pa jednostavno, jer je bio na križanju starih putova, s jedne strane preko samoborskih dolina i gorja prema moru, odnosno kroz današnju Šmidhenovu cestu i Breganu u smjeru prema Emoni (Ljubljani) i Trstu. U siječnju 1901. počinje voziti legendarni vlak Samoborček koji je svakodnevno prevozio učenike, radnike, kumice, ali i izletnike. Moj je pradjed živio na Rudama i bio je vlasnik velike krčme. On bi s kočijom odlazio na kolodvor po zagrebačke izletnike koji bi stigli Samoborčekom. Bili su to planinari koji bi odlazili na Oštrc, najviši vrh srednjeg grebena Samoborskog gorja. Na povratku bi se najeli i napojili u njegovoj krčmi K Rudaru, a on bi ih onda svojom kočijom opet odvezao do Samoborčeka na njihovom povratku u Zagreb. A što je to ako nije turizam? Samoborček je prestao voziti 1979. godine.
- Aktivna ste članica Udruge Samoborske kralušice. O čemu je riječ?
Udruga Samoborske kralušice posvećena je zaštiti, očuvanju i revitalizaciji kulturne baštine samoborskog kraja, s posebnim naglaskom na izradi autohtonog kraluša, tradicijskog nakita. Ovo što ja trenutno nosim oko vrata – košec, samo je mali dio raskošnog kraluša. Kraluš je nakit iz samoborskog kraja, međutim, ima ga dosta i u okolici Samobora i Zagreba, ali se drugačije naziva. Proizašao je iz nakita velikašica koje su, u sad već davno doba, naručivale iz Venecije različite perlice od Murano stakla i slično, i od tih perlica bi izrađivale ogrlice i nakit. Njihovim se to sluškinjama jako svidjelo pa su i same počele izrađivati nakit od jeftinijih perlica do kojih su mogle doći. Dakle, ženska kreativnost je kroz nakit cvjetala i još uvijek cvjeta. Kraluš je vrlo bitan detalj ženske samoborske nošnje. Ženska se samoborska nošnja sastoji od oplećka (lanena košulja bogato izvezena s ukrašenim rukavima), rubače (široka i dugačka suknja), dolnice (jedna ili dvije podsuknje), fertuna (ukrasna pregača koja se nosi preko rubače), lajbeka (ukrašeni šareni prslučić koji se nosi preko oplećka) i tibetne marame (svileni ili vuneni rupci koji se vežu ispod brade). U vili Allnoch je u tijeku izložba Mamica – Kikla, moda koja ne zalazi. Izložba je posvećena tradicijskom odijevanju i životu samoborskih seoskih žena. Kikla je nastala pod utjecajem jedne Austrijanke koja je došla živjeti u jedno od samoborskih sela krajem 19. stoljeća, u doba kada su se žene već počele “preslačit” (u kupovnu robu). Bila je krojačica. Htjela je suknju i bluzu promijeniti i učiniti ih praktičnijima pri nošenju i radu, i onda je sašila neku vrstu haljine, po uzoru na alpsku dirndrlicu. Takve suknje sa spojenim modracem izrađivane su od kupovnih materijala, a ne od domaćih tkanih. U njima su žene lijepo izgledale i imale lijepo držanje, čak im je i košare na glavama bilo na neki način lakše nositi. Kralušice u udruzi su zgodne i vrijedne žene u godinama, rado u svemu sudjeluju i ono što rade, rade zdušno. Ono što mi je kao etnologinji jako drago je to što se i mlađi kolege iz muzeja rado bave izučavanjem i promoviranjem nošnje, a posebno jedan veliki entuzijast samoborske tradicijske baštine Radovan Librić bavi se i pitanjem očuvanja nošnji, običaja, te drugog nasljeđa. Okupio je nekoliko udruga, dijelom i vjerskih, pa se tako prošle 2025. godine slavilo 300 godina svakogodišnjih svečanih odlazaka Samoborki i Samoboraca na hodočašće u Mariju Bistircu.
- Članica ste Upravnog odbora Udruge Oživljena povijest Samobora. Koji ste običaj iz povijesti uspjeli oživjeti svojim angažmanom?
Kroz udrugu je npr. oživljena lokalna prošecija (procesija) na Dan svetog Florijana, 4. svibnja, koja se održava već treću godinu zaredom. Krajem 18. stoljeća veliki je požar progutao gotovo pola Samobora, te su građani počeli za zaštitu stavljati takozvane kipece na svoje kuće. To su male zavjetne kapelice, sa slikama ili kipovima svetaca, koje se uređuje tradicijskim cvjetnim lancima izrađenim od šarenog papira, te svijećama. Kad hodate Starogradskom ulicom možete vidjeti lijepe primjerke kipeca. Procesija se kreće od glavne crkve svete Anastazije/Staše/Tažice, preko Starogradske ulice sve do crkvice sv. Mihalja u Taborcu, s usputnim blagoslivljanjem kipeca, pjesmom i molitvom.
- Ukupno, kako u sadašnjem trenutku vidite Vaš rodni grad Samobor? Velikoj većini ljudi prva asocijacija na Samobor su kremšnite i fašnik. Što biste voljeli da se promijeni u tom smislu?
Samobor sagledavam identitetski. Ne vidim da se razvijamo na tragu naših stvarnih vrijednosti. Turisti dođu, malo prošeću i uglavnom se zadrže na glavnom trgu, Trgu kralja Tomislava. Samobor je daleko više od toga. A što je, recimo, s Taborcem, najstarijim dijelom grada, koji je do 18. stoljeća bio pregrađen zaštitnim zidom? Samobor ima i mogao bi ponuditi daleko više sadržaja. Ljudi vide fasadu, nešto što ih podsjeća na povijest, ali suštinski ne razumiju što je Samobor. To je grad kojeg su stvarali mali obrtnici koji su u prednjem dijelu svojih kuća imali obrtnu radionicu, iza kuće vrt i voćnjak, na obroncima vinograde, a dolje niz rječicu Gradnu na polju su uzgajali žitarice, te kosili travu za svoju stoku. Živjeli su tradicijskim načinom koji je podrazumijevao solidarnost i razmjenu znanja. Danas na Fašniku Samoborci gotovo da više i ne sudjeluju. Fašnik pa i ostala događanja u gradu vode neki ljudi sa strane koji dođu obaviti posao, trgovinu i odu dalje. Ne postoji razvojna potka za određeni projekt, pa da se onda iz toga gradi dalje u korist Samoboraca. Sve se pretvorilo u manifestaciju, samo za tu određenu priliku. Godine 2025. održali smo znanstveno-stručni multidisciplinarni skup Povijesne jezge malih gradova – revitalizacija i lokalne zajednice u Otvorenoj galeriji Allnoch Samoborskog muzeja. Na tom skupu se jako dobro moglo vidjeti koliko npr. susjedi Slovenci bolje čuvaju i oživljavaju tradicijsku baštinu. Trebamo educirati i osvještavati naše mlade, školarce. Potrebne su nam radionice, mjesta susreta svih generacija, na kojima se čudesno mogu obnoviti neka stara znanja, govoriti o starim zanatima. Puna su nam usta riječi “održivost”, a ne živimo tako, mi ne idemo u smjeru održivog življenja. Najesen ću postaviti izložbu sa starim razglednicama Samobora. Usred Taborca, najstarijeg dijela, ujedno jako zapuštenog, postoji ugrožena kuća za koju sam se trudila da bude promovirana povodom ovogodišnje dvjestote godišnjice rođenja Samoborca Skendera Fabkovića, vrsnog pedagoga, pisca, novinara i školnika, kako su ga u ono doba zvali. Ta njegova rodna kuća samo što se ne sruši. Zato sam pokrenula pitanje mogućnosti njene kupnje, obnove i usklađivanja sadržaja koji bi se na tom prostoru mogli odvijati, a u korist lokalne zajednice i cijelog Samobora, npr. kao centar starih (i novijih) zanata s radionicama svih generacija.
- Što su pozitivni primjeri kulturnih događanja u Samoboru?
Samobor ima fantastično razvijenu glazbenu kulturu još od Iliraca, taj trend traje od Ferde Livadića. Na mjestu gdje je sada Samoborski muzej, 1833. Ljudevit Gaj je napisao Još Hrvatska ni propala, koju je Livadić iste večeri uglazbio. Imamo Glazbenu školu, s dugom tradicijm Tamburaškog društva. Možemo se pohvaliti i Gradskom glazbom pa i jazzom, dakle, mnogo vrsta glazbe i to s koncertima na visokom nivou. Imamo i književne susrete, pjesničko događanje Vrazova Ljubica, Samoborske haiku susrete, Samoborske pjesničke večeri…, kao i brojne udruge te galerije za likovnu kulturu. Takve kulturne priredbe imaju svoju publiku, ali se u dobroj mjeri izgube u ponudi događanja koja nisu vezana za Samobor, već uz zaradu i jeftinu zabavu. Ja sam po prirodi entuzijast i sve ću učiniti da se zadrži pravi duh Samobora i samoborskog kulturno-povijesnog identiteta.
Melita Funda
