ZAŠTO TREBA REFORMIRATI DRUGI MIROVINSKI STUP?

Bili smo naivni i prisiljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, vec ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme glo- baliziranog svijeta

Mediji o drugom mirovinskom stupu ne pišu, a ako pišu onda pogoduju tržištu kapitala koje je u Hrvatskoj krahiralo. Moramo ja­sno reći kako je drugi stup neodrživ i kako ni jedna zemlja, osim Hrvatske, nije privatizirala dio mirovinskog su­stava da bi se razvilo nestabilno tržište kapitala”, upozorio je prof.dr.sc. Gojko Bežovan s Katedre za socijalnu politiku pri zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Održivost drugog mirovinskog stu­pa bila je tema okruglog stola koji su organizirale Stranka umirovljenika i Zagrebačka stranka umirovljenika 28. ožujka, a sudjelovale su „za” i „protiv” strane, koje su pokušale u dugotrajnoj raspravi doći do zaključka što napravi­ti sa sadašnjim mirovinskim sustavom i ponuditi dio rješenja da ne dođe do potpunog kolapsa.

Prvi i drugi mirovinski stup – alternative ili dopune?

Doc.dr.sc. Ivana Vukorepa s Prav­nog fakulteta u Zagrebu objašnjavala je u svom izlaganju prednosti i ne­dostatke drugog mirovinskog stupa u hrvatskom kontekstu. Vukorepa je naglasila, s čime su se i ostali sudioni­ci složili, kako je mirovinskom sustavu potrebna stabilnost i održivost jer je riječ o dugoročnom sustavu koji se ne može mijenjati svakih nekoliko godi­na. Ona smatra kako prvi i drugi miro­vinski stupovi nisu alternativa, već da drugi stup pridonosi stabilnosti prvog.

Kao glavnu kritiku prvom stupu, temeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti, istaknula je kako više od 50 posto umirovljenika prima veću imovinu od zarađene putem obitelj­ske mirovine, invalidske ili posebnih mirovina za sudionike Domovinskog rata ili NOB-a.

„Često se krivi demografija za loše stanje, ali je krivo loše upravljanje su­stavom što je u konačnici dovelo do povećanog broja umirovljenika jer se stimuliralo rano umirovljenje. Stranke na vlasti niz godina već rade ad hoc mjere što je problem kod ovakvog sustava”, kazala je Vukorepa. Iako je u korist drugog stupa nabrojala ne­koliko prednosti, naglasila je kako se u okviru drugog stupa pri ulaganju previše ulaže u državne dionice, ali i da su jamstva neučinkovita. Rješenja za održivost trenutnog modela s dva stupa vidi u ukidanju „prisilnog” umi­rovljenja, izjednačavanju doprinosa za sve oblike rada, što bi bile neke kratko­ročne mjere, dok kao dugotrajne mjere vidi u produženju dobi za odlazak u mirovinu, većoj štednji, smanjenju stope doprinosa, jer kaže Vukorepa, sadašnjom politikom se šalje poruka da se ne isplati raditi.

Na sličnom tragu je i ekonomski analitičar mr.sc. Velimir Šonje koji sma­tra pak kako mirovinske doprinose treba povećati te kako demografija igra itekako bitnu ulogu u budućnosti mirovinskog sustava. Kao i Vukorepa, Šonje smatra kako je nužno ljude edu­cirati da štede kako bi se održao su­stav. Rekao je kako su zemlje, koje su ukinule drugi mirovinski stup, učinile to u trenutku najveće financijske kri­ze.   Spomenuo je primjer Poljske koja je u svoj Ustav uvela da javni dug ne smije preći 65 posto BDP-a, čime su odredili da će druge državne resurse usmjeriti u mirovinski sustav. Šonjin najveći strah je da će se odustajanjem od dugog stupa oštetiti buduće gene­racije koje će sve više morati izdvajati za prvi stup, umjesto za kapitaliziranu štednju. „Adekvatnost mirovina ovisi o stopi prinosa, treba povećati doprino­se ili  priskrbiti sredstva iz drugih resur­sa države”, njegov je zaključak.

Bežovan je podsjetio kako je Svjet­ska banka zapravo natjerala dio post- komunističkih zemalja da uvedu dru­gi stup koji se pokazao štetnim. Kao pozitivni primjer zemlje koja se tome nije pokorila je Češka, a danas, kaže Bežovan, većina zemalja kojima je i na­metnut, ukinula je drugi stup (Poljska, Slovačka, Mađarska…).

„Stalno se bruji o dioničkom por­tfelju mirovinskih fondova i kako oni dobro raspolažu novcem osiguranika, ali nitko ne piše kolika je njihova pro­vizija. Ona je 7,6 posto, a taj iznos nitko ne može nadoknaditi, što daje povod za veliku zabrinutost. Pa nas nitko nije ni pitao želimo li ući u taj sustav”, pole­mizirao je Bežovan.

kada se uvodio koncept mirovinskog sustava po zamisli Svjetske banke i MMF, Škember je bio pomoćnik rav­natelja HZMO-a. Kako je rekao, tada se sve činilo logično i jednostavno, točnije da će drugi mirovinski stup ri­ješiti krizu i dovesti do povećanih sto­pa gospodarskog rasta od čega će svi imati koristi.

„Danas uviđam koliko je to kom­pleksni sustav, a da su u drugom stu­pu kolektivni i individualni rizici toliki da može doći do smanjenja gospodar­skog rasta. Bili smo naivni tada, i prisi­ljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o eko­nomiji, već ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme globaliziranog svijeta, a dokaz je Čile”, gotovo pokajnički je rekao Škember. Jasno je istaknuo da kako god financi­rali mirovinski sustav, uvijek od ostva­renog dohotka aktivnih radnika treba financirati umirovljenike.

U raspravi je sudjelovala i pred­sjednica SUH-a Jasna A. Petrović, po­zivajući na transformaciju drugog stupa iz obvezatnog u dobrovoljni, te upozoravajući kako je ovakav mo­del privatizirane mirovinske štednje dio problema, a ne rješenja održivosti mirovinskog sustava. Mirovinske fon­dove kojima upravljaju banke zapravo kamatare državu, naglasila je.

Iako suprotstavljenih mišljenja, go­vornici su se složili kako je potrebno promisliti o nekoj novoj filozofiji na kojoj se može reformirati mirovinski sustav da bude održiv te da se stopa gospodarskog rasta ne može pripisi­vati mirovinskom sustavu, već se treba postizati drugim mjerama.

O drugom mirovinskom stupu još dugo će se polemizirati, ali važno je da se konačno osvijesti kako temelj miro­vinskog sustava mora biti solidarnost, što je u konačnici ugrađeno i u temelje ove države. Odustane li se od tog mo­dela, odustali smo i od zadnjeg kame­na temeljca socijalne države.

Ana Kuzmanić