Stanovništvo ubrzano stari te u Hrvatskoj, što umirovljenika razne dobi, što starijih od 65 godina, barem četvrtina glasača pripada u tu dobno-interesnu skupinu. Za koga će onda hrvatski umirovljenici glasati na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, glavnima u ovoj višestruko izbornoj godini, jer na tim se izborima praktički bira vlada koja će upravljati državom i odlučivati o smjeru donošenja zakona? U kojoj mjeri se biračke karakteristike u Hrvatskoj razlikuju po dobi, odnosno po demografskim kohortama? Koje su to najvažnije odrednice glasovanja i tko će se više okrenuti ulijevo, a tko udesno?
Hoće li stariju populaciju prvenstveno zanimati jesu li im ovi ili oni, dok su bili na vlasti, dali veće mirovine i neka nova prava ili će glasati prema stranačkoj sklonosti? Ako „briju“ na antifašizam, partizane i red i mir, hoće li glasati za tradicionalne socijaldemokrate, mada su kod nas podijeljeni u dva odvojena krila? Ili će ih privući čelnici Domovinskog pokreta s pozivima na podjele, pucanje po migrantima i oštru zabranu pobačaja?
Novija znanstvena istraživanja potvrđuju kako se dob može smatrati nečim što generira profiliranje i polarizaciju političkih stavova i obrazaca ponašanja, te kako se stariji birači više vezuju za stranke, čak oko 55 posto njih, dok oko 80 posto mladih političke stranke uopće ne uzima kao važno polazište svog odabira. Budući da su stranke primarni mehanizmi transferiranja pojedinih dimenzija društvenih rascjepa u političke preferencije, stariji su glasači puno pouzdaniji i vjerniji.
Možda je izbor Možemo na čelo glavnog grada, i to poglavito s masovnim izlaskom i potporom starijih građana, na neki način anomalija, koja se ne mora, a moguće i neće, ponoviti. Naime, i mladi i stari preziru isključivost, bilo da je to po vjerskoj, nacionalnoj ili NOB-ovskoj osnovi. Mlađi birači više apstiniraju ili glasaju za nove stranke koje nisu formirane unutar dominantnih društvenih rascjepa, ne privlači ih autoritarnost, pa čak niti ocjena efikasnosti izvršne vlasti. Oni zaboravljaju kako je jedna od kazni za nesudjelovanje u politici upravo to da završite tako da vama vladaju nestručni političari.
Poznato je da loši političari bivaju izabrani zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore, pa su zato stariji oni vjerni glasači. Oni su k tome skloniji odmjeriti učinjeno za vrijeme bivanja neke stranke i pojedinca na vlasti, procijeniti obećanja, razmjere korupcije i kriminala, nepravde i diskriminacije.
Stariji će tako, vrlo vjerojatno i ovoga puta glasati podijeljeno po pola za centristički HDZ od kojega znaju što mogu očekivati i s ponešto bojazni za lijevi, ali raštimani i podvojeni, socijaldemokratski blok. Plenković je mudro prihvatio prijedloge umirovljeničkih udruga da ipak pred Božić izađe s još jednim dodatkom i ponekim obećanjem, pa ublažio očaj i bijes najsiromašnijih umirovljenika, od kojih je svaki treći u zoni siromaštva. Istom je logikom privukao i ženske pokrete i mnoge druge interesne grupacije.
No, penzića je ipak najviše. I oni rjeđe apstiniraju, ponosno odlaze na birališta u izglancanim cipelama, sa stavovima ojačanim emisijama s tradicionalne televizije i radija, a tek manji broj i s društvenih mreža, jer su još uvijek isključeni iz digitalnog društva. Teško da će taj oprezni, često ranjen i razočaran segment populacije biti sklon eksperimentima s novim strančicama i velikim bukačima. Oni su za „mirnu“ demokraciju bez velikih promjena, no to samo znači da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo. Naposljetku, dostojanstvo čovjeka u njegovom pravu na izbor. Pa što bude.
Jasna A. Petrović
