Iza nas su još jedni lokalni izbori u kojima se javnost, prije svega mediji, bavila političkim borbama za osvajanje vlasti isključivo u većim hrvatskim gradovima te županijama. Iako imaju manju važnost od parlamentarnih izbora, i lokalni izbori mogu itekako bitno utjecati na kvalitetu života u tim sredinama, pa tako i na kvalitetu života starijih osoba. Svakako najatraktivnije je bilo pratiti situaciju u Gradu Zagrebu gdje su planirani rashodi proračuna za 2025. godinu 2,89 milijardi eura, no s druge strane postoje županije i općine čija svrha postojanja je malo reći upitna.
Hrvatska sa 3,8 milijuna stanovnika ima čak 428 općina, 20 županija plus Grad Zagreb te još 127 gradova, a jedna Danska (5,94 milijuna stanovnika) 2007. godine je provela reformu i smanjila je broj općina sa 270 na 98, a 13 regionalnih okruga zamijenilo je pet većih regija. U Jugoslaviji 80-ih Hrvatska je umjesto županija imala 10 zajednica općina te 102 općine, što znači da se broj općina učetverostručio 1993. kada je reorganizirana hrvatska lokalna uprava, s ciljem namirenja zaslužnih lokalnih šerifa/političara i političkim manipulacijama.
Oko 80 posto općina nije samoodrživo, odnosno ne može financirati sve svoje troškove, između ostalog ni trošak plaća koji je od prošlog ljeta još nabujao, pa tako načelnici općina primaju plaće u iznosu od 3.000 do gotovo 4.000 eura neto. Čak trećina općina nema niti jednu kulturnu ustanovu. U bivšoj državi prosječna hrvatska općina imala je 46.900 stanovnika, a danas ima manje od 2.800! Ništa nije bolje ni s gradovima, jer njih 54 ne ispunjavaju zakonske kriterije da budu grad, ali su dobili taj status iz „posebnih razloga“.
Jedna od važnijih, a možda i presudna komponenta pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima krajem 2011. godine bila je upravo najava smanjenja broja općina i gradova, jer je ljudima bilo dosta uhljeba i besposličara koji krkaju janjetinu i vozaju skupe automobile na račun svih nas, pa tako i umirovljenika. No, odmah po dolasku na vlast i SDP-ovci su okrenuli ploču i nastavili HDZ-ovu politiku koju imamo i danas te se nisu dirali u nakaradni sustav. Ovakav model, malo je reći, je disfunkcionalan, pogodno je tlo za korupciju, nepotizam, i uz sve to opterećuje i proračun, ali i stvara negativnu društvenu klimu jer mnogi krvavo rade da bi zaradili svoju plaću. Jasno, ima i pozitivnih primjera uspješnih općina koje dobro rade, samoodržive su ili blizu samoodrživosti, ali puno je više negativnih primjera, gdje bi više općina trebalo spojiti u jednu cjelinu.
Poigrajmo se malo s matematikom na primjeru jedne male hrvatske općine (nećemo navoditi ime) koja ima 1.100 stanovnika i 300 umirovljenika i starijih osoba, a samo za plaću i doprinose načelnika se mjesečno izdvaja 5.640 eura, odnosno 67.680 eura godišnje. Da se taj novac podijeli na tih 300 starijih osoba u vidu, primjerice, božićnice, svaki od njih bi dobio 225 eura. A gdje je još pokrivanje troškova za administraciju, reprezentaciju, režije općine… Dakako, većinu novca kojim raspolaže, općina ga nije uprihodila, već novac stiže iz hrvatskog proračuna, koji ga dijeli šakom i kapom, pa je tako toj općini u ovoj godini namijenjeno ukupno 311 tisuća eura tzv. „fiskalnog izravnavanja“. Bezbroj je primjera takvih malih hrvatskih općina, ali nikome na vlasti i dalje ne pada na pamet prekinuti ovu zonu sumraka fiskalnog izranjavanja.
