Postoji nekakva strategija za starije osobe, ali samo u smislu socijalne pomoći, a ne i socijalne politike. Takve se strategije, na žalost i kad postoje, pišu samo zato da bi se izvuklo novce iz europskih fondova za neke projekte.
Najtužnije je, međutim, da kod nas sve više starijih posljednje dane i smrt doživljavaju zapostavljeni, zanemareni, zaboravljeni. Šokantno je da Hrvatska nema hospicije niti kulturu ispraćaja umirućih.
Hrvatska nema socijalnu mirovinu
– Starijim osobama trebalo bi ponuditi veće sudjelovanje na političkom, ekonomskom i socijalnom nivou i na taj način ih participirati u društvo svih dobi. Što mislite, koje mjere bi trebalo poduzeti?
Starije osobe u Hrvatskoj su slabo zastupljene, unatoč postojanju petnaestak umirovljeničkih stranaka i na stotine umirovljeničkih udruga, od čega su tek dvije značajnije – Matica umirovljenika Hrvatske koja uskoro obilježava 70-tu obljetnicu i Sindikat umirovljenika osnovan 1992. Unatoč nastojanju obje da se izbore za veće sudjelovanje starijih osoba na društvenoj sceni, stvarnost glede tog dijela stanovništva se ne mijenja na bolje.
Podsjetit ću na tri nemila diskriminacijska javna čina protiv starijih osoba, a na koje se nije primjereno reagiralo, a stariji su ih doživjeli kao gotovo nešto sasvim normalno. Prvi se zbio još 2009. kad je ekonomski stručnjak dr. Ante Babić zatražio javno da se svima koji su stariji od 70 godina, ili pak su starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izborno pravo. Prijavili smo ga Pučkom pravobranitelju, pa se ispričao. Javno smo reagirali i kad je 2011. godine tadašnji premijer Zoran Milanović izjavio na skupu umirovljeničke stranke HSU kako Hrvatska ima previše umirovljenika, a ovih dana je vrhunac dosegnuo Velimir Šonje kad je sve umirovljenike koji se bore za svoja prava u zemlji koja ima treće od dna najniže mirovine u EU – nazvao penzioderima. Hrvatska nema javnih rasprava dostupnih za starije osobe već tzv. „savjetovanje s javnošću” provodi samo preko Interneta ili ograničenog broja tribina. Tipično je i da se ne prihvaćaju inicijative za izmjene zakona i strateških dokumenata koji utječu na umirovljenike, kao što je Zakon o mirovinskom osiguranju i brojni drugi.
S izuzetkom Upravnog vijeća HZMO-a te Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, umirovljenici odnosno starije osobe nisu uključeni u druga nacionalna, županijska i lokalna tijela (npr. Upravno vijeće HZZO), a rijetki gradovi i još rjeđe županije imaju povjerenstva za umirovljenike i starije osobe. Upravo smo zbog toga u našoj Peticiji „Glasam protiv siromaštva starijih osoba”, koju su aktivisti SUH-a provodili prikupivši 26.000 potpisa, zatražili i uvođenje posebnog pravobranitelja za starije osobe te savjetodavnih tijela za umirovljenike i starije osobe na razini županija, gradova i općina, ali i mjesnih samouprava.
Jasno je da je vidljivo obilježje negacije ljudskih prava i nesudjelovanje u odlučivanju i u građanskom, društvenom i kulturnom životu zajednice.
Ilegalni radnici iz zone sumraka
– Smatrate li, i ako da, koja bi se nova zanimanja mogla omogućiti starijim osobama kako bi ih se održalo na tržištu rada i time rasteretio državni proračun a s time bi se i poboljšala kvaliteta njihova života?
Obavezno. Umirovljeničke udruge teško su se izborile za pravo starijih osoba, da bez ustege mirovine koju su stekli svojim radom, imaju pravo raditi. No, i sada je to tek djelomično i ograničeno za neke skupine umirovljenika. Primjerice, prijevremeni starosni umirovljenici su isključeni iz prava na rad do pola radnog vremena, čime držim da su diskriminirani, osobito stoga što imaju prosječno više radnog staža i niže mirovine. Nadalje, nema dovoljno zakonskih mogućnosti za rad umirovljenika i starijih osoba, što bi trebalo razraditi i omogućiti jer Hrvatska je na dnu europske ljestvice stope aktivnosti starijih osoba.
Recimo otvoreno i to kako mnoge starije osobe rade u sivoj ekonomiji, radeći na crno. Čuvaju djecu, nemoćne i stare, kuhaju, peru ili čiste… Potrebno je regulirati i taj dio društvene ekonomije, ne kažnjavanjem, već poticanjem i subvencijama poslodavaca.
Podsjetimo i to da se socijalna isključenost prvenstveno shvaća kao isključenost iz tržišta rada i stjecanja prihoda. Zbog nedostatka novca i stigmatizacije koju može uzrokovati nezaposlenost ili siromaštvo, narušavaju se socijalne veze i raste vjerojatnost socijalne izolacije. Tu se vrtnja nastavlja u krugu.
– Što vi mislite, koji problemi stoje iza tolike usamljenosti starijih i nemoćnih osoba u Hrvatskoj?
Pa i iz prethodnih odgovora jasno je da su usamljenost i sve što je prati, posljedica društvene nebrige za starije osobe i izostanka strategija, politika i mjera kojima bi se promijenio njihov položaj. Ako Hrvatska nema socijalnu mirovinu, to jest, državnu naknadu za starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu, ako je minimalna mirovina stečena radom samo 885 kuna, ako su u posljednje dvije i pol godine mirovine usklađene za prosječno samo 5 kuna, ako…
Mnogi teoretičari još uvijek u svojim tvrdnjama socijalnu isključenost baziraju na materijalnim osnovama, uspoređujući ili poistovjećujući ju sa siromaštvom, no u stvarnosti je to nešto mnogo više od nedostatka novca; to je nešto što zapravo ima veze s pristupom pravima građanskog statusa. To i jest logično, jer pojam suprotan siromaštvu je bogatstvo, dok je antipod isključenosti integracija ili uključivanje.
Sigurno bi bilo lakše kad bi se uvele socijalne naknade, smanjile socijalne nejednakosti, omogućilo pošteno i adekvatno usklađivanje mirovina, ali ni to nije dovoljno.
Prepušteni industriji lešinarstva
– Ima li kvalitetnih sadržaja za starije ljude? I koje bi to bile?
Svakako da treba biti više sadržaja, mada bi bilo nesmotreno to svesti na dvorane i programe rekreacije i sportskih aktivnosti, besplatne karte za kazališta i koncerte, radionice, amaterska društva, planinarenje, plesnjake, predavanja, učilišta za treću dob, vjerske sadržaje, dobrotvorni i volonterski rad, izlete… Ti bi programi trebali biti obvezatni dio programa svake mjesne samouprave, lokalne zajednice, grada. Ali tu trebamo dodati i besplatan (povoljan) i dostupan javni prijevoz, sredstva za takve programe, poticanje razvitka civilnog društva, no i inovativnije programe stambenih zajednica, dnevne boravke i bezbroj drugih, već izmišljenih modela društvene integracije i socijalizacije starijih osoba, neovisno o njihovom materijalnom statusu.
-Što je, prema vašem mišljenju, razlog manjka sadržaja za starije osobe?
Nije razlog u nedostatku novca, a niti ideja o sadržajima i programima. Problem je to nedovoljne društvene osviješte- nosti o potrebama starijih, o njihovom doprinosu društvu, nedovoljnog senzibiliziranja javnosti o potrebi društvene solidarnosti s onima koji su slabiji, ali i, s druge strane, neosvi- ještenosti i neinformiranosti starijih osoba o njihovim pravima i mogućnostima.
Oni koji su u institucionalnom smještaju imaju više sadržaja, no imaju li novaca za sve skuplje domove? Najposlije, tko nadzire domove? Kad nudimo civilni nadzor od strane umirovljeničkih i drugih udruga i volontera, ne čuje nas se.
Oni koji su u vlastitim domovima, pa čak i kad žive u gradovima gdje je mogućnost socijalne uključenosti u razne sadržaje veća, nisu pozvani od svojih lokalnih zajednica definirati sadržaje od svoga interesa; najčešće ih se ne pita i ne sluša.
-Tko je, prema vašem mišljenju, najodgovorniji za rješavanje problema u društvu?
U Hrvatskoj se starije osobe percipira kao društveni teret, a njihove potrebe kao odgođena stvarnost. Oni koji to moraju promijeniti su vladajuće elite, a koji mogu bitno utjecati su mediji. No, jednako je tako važan svaki glas, svaki potpis, svaki zahtjev.
U suvremenoj civilizaciji koja je sve više orijentirana prema mladima, postoji čitav niz predrasuda o starosti i starenju kao o nečemu što je negativno. Diskriminacija starijih osoba postaje svakidašnja pojava, a institucije nisu pripravne za brzo i odgovarajuće reagiranje, niti ih vlade ka tome usmjeravaju.
Osobito zabrinjava prepuštenost starijih osoba industriji lešinarstva, otimačina njihove imovine, prijevare, zlostavljanje i zanemarivanje. Zakoni pogoduju predatorima, a glas za zakonske i institucionalne promjene se ne uvažava.
-Što smatrate da bi trebalo učiniti da se problemi starijih počnu djelotvornije rješavati?
Pitajte starije. Pitajte umirovljenike. Čujte njihov glas. Ova nova Vlada u svojem programu starije nije ni spomenula. Nadajmo se da je to tek nesmotreni početak.
-Što vi smatrate da bi trebalo za starije i nemoćne osobe promijeniti i unaprijediti u Hrvatskoj?
Sve. Kao što je prije rečeno, prepoznaje se kako Hrvatska ne voli svoje stare. Prvi korak je uvođenje hitnih mjera protiv siromaštva starijih osoba, dio kojih smo pobrojali i u našoj Peticiji. Nije to, ponovimo, samo pitanje materijalnog siromaštva, jer zaboravljamo naglasiti i njegove psihološke aspekte, jer ono stvara ranjivost, te omogućuje neljudski odnos prema siromašnima. Osjećaj nemoći i straha, najgore su prepreke dostojanstvu i samopouzdanju. A društvo je samo onoliko sretno, koliko su sretni najmanji i najslabiji.