- Možete li nam ukratko opisati čime se bavi Koalicija udruga u zdravstvu, kada je osnovana i koja su dosadašnja postignuća?
Koalicija udruga u zdravstvu (KUZ) osnovana je 2004. godine u Zagrebu, na inicijativu dr.sc. Mensure Dražić, koja je uočila potrebu da se različite udruge pacijenata povežu i zajednički djeluju prema zdravstvenoj zajednici i zdravstvenoj administraciji. Koalicija se bavi radom s udrugama pacijenata, njihovim osnaživanjem i građenjem kapaciteta, njihovim povezivanjem oko zajedničkih pitanja koja muče različite skupine oboljelih osoba i njihovih obitelji, te uspostavom i održavanjem dijaloga svih dionika zdravstvenog sustava. Osnovni ciljevi djelovanja KUZ-a su zaštita i promicanje prava pacijenata, ali i podizanje svijesti o obvezama pacijenata u zdravstvenom sustavu, postizanje aktivne uloge pacijenata kako u svom vlastitom liječenju, tako i u zdravstvenom sustavu, te uključivanje udruga pacijenata u javne politike u zdravstvu. Kao jedan od najsnažnijih angažmana, izdvojio bih rad KUZ-a na donošenju Nacionalnog strateškog okvira protiv raka, u izradi kojeg je sudjelovalo 18 predstavnika udruga pacijenata. Neki od uspješnih zagovaračkih projekata bili su smanjivanje poreza na bezreceptne lijekove, podizanje svijesti o nedostupnosti radioterapije u onkološkom liječenju, a kao najveći uspjeh bih naveo veliku anketu provedenu u 12 zemalja središnje i istočne Europe na nacionalnim jezicima u kojoj smo ispitali više od 16.500 osoba o očekivanim ishodima onkološkog liječenja.
Loša komunikacija liječnika i pacijenata
- Prošle godine u javnost su izašli šokantni podaci da su muškarci u Hrvatskoj prvi po smrtnosti od raka u EU na 100.000 stanovnika, a po ukupnoj smrtnosti smo odmah iza Poljske i Mađarske. Očito je kako hrvatski zdravstveni sustav ne funkcionira dobro. Jedan od problema svakako su duge liste čekanja, koje nekad znače i razliku između života i smrti, jer se zbog kasno postavljene dijagnoze smanjuje uspješnost liječenja. Tu su posebno ugrožene starije osobe, koje češće pogađaju zloćudne bolesti, ali i koje nemaju novca da bi otišle kod privatnika i odmah obavile pregled. Kako bismo mogli smanjiti te liste čekanja?
Prvo moram reći da neslavno začelje po uspješnosti liječenja onkoloških bolesti Hrvatska drži već neko vrijeme. Liste čekanja koje se tako često spominju nažalost nisu entitet za sebe, već samo posljedica, odnosno simptom loše organizacije zdravstvenog sustava. Ovakvi loši rezultati liječenja raka imaju nekoliko uzroka – neravnomjernu dostupnost zdravstvene zaštite na cijelom teritoriju RH, činjenicu da otkrivamo maligne bolesti u kasnijim stadijima kada je liječenje neizvjesnije, teže i skuplje, neodaziv građana na preventivne preglede i programe ranog otkrivanja bolesti, nepostojanje nacionalne onkološke mreže ustanova, odnosno centara izvrsnosti za liječenje pojedinih malignih bolesti te nepostojanje jasnog puta pacijenta kroz sustav i jasnih informacija za pacijente. Jedan od najtežih problema u sustavu je komunikacija liječnika s pacijentima, pacijenata s liječnicima i zdravstvenim osobljem, zdravstvenih djelatnika među sobom… Zbog čekanja i nepravovremenih informacija nažalost se može dogoditi da bolest uznapreduje i u čekanju na dijagnozu i liječenje.
- Svjedoci smo afera gdje ministar i ravnatelji bolnica dogovaraju nabavku uređaja lošije kvalitete za bolnice, a još veći problem je kad uopće ne postoje moderni uređaji u bolnicama, već samo u privatnim klinikama. Tako primjerice najmoderniji uređaji za radioterapije i radiokirurgije su nedostupni u hrvatskim javnim bolnicama, a privatnici naplaćuju te terapije za onkološke bolesnike od 10.000 eura nadalje (za većinu bolesnika te troškove ne pokriva HZZO nego moraju sami). Dojam je da se novopečeni privatnici bez problema odlučuju za kupovinu skupih uređaja na kredit, znajući da država ih neće kupovati za bolnice, i da se zapravo na taj način njima pogoduje nauštrb javnog zdravstva?
Nekako bih se usudio reći da još kao društvo nismo prepoznali javni, solidarni zdravstveni sustav koji se financira novcem zaposlenih građana kao jednu od glavnih dobrobiti koje kao zemlja imamo za svoje stanovnike. Upravo se u javne bolnice ugrađuje moderna aparatura za dijagnostiku i liječenje malignih bolesti, i proces bi trebao završiti do kraja ove godine. Privatni pružatelji zdravstvene zaštite usredotočili su se na skupu dijagnostiku i jedan dio skupih zahvata, ali nažalost, većina tih pacijenata ionako na kraju završi u javnom sustavu. Problem nije samo na razini postojanja uređaja, već i na razini obučenog kadra koji na njima može raditi, i to je trenutno jedan od većih problema s kojim se hrvatsko zdravstvo sad suočava.
Potrebna bolja kontrola rada liječnika
- Kako gledate na to da su neki liječnici zaposleni i u javnim bolnicama i u privatnim klinikama, te mnogi u istom danu rade na dva radna mjesta? Nakon pojačanog interesa javnosti za tu problematiku krenule su i jače kontrole liječnika i svjedočili smo brojnim opomenama liječnicima koji su umjesto na radnom mjestu u bolnici zatečeni u radu u privatnoj praksi, što svakako rezultira povećanjem lista čekanja. No, dojam mnogih pacijenata je i da u bolnicama pregledi idu sporije nego kad idu kod privatnika. Smatrate li da bi liječnicima trebalo ukinuti mogućnost rada i u javnom i privatnom sektoru ili ih nekako drugačije kontrolirati?
Mislim da svatko, pa tako i liječnici imaju pravo dodatno raditi u svoje privatno vrijeme, ali samo ako su na svom matičnom radnom mjestu obavili očekivani radni učinak i proveli na radnom mjestu ugovoreno radno vrijeme. Rad liječnika potrebno je normirati, nagrađivati uspješne, kontrolirati vrijeme provedeno na radnom mjestu u kombinaciji s učinkom i mnoge bi stvari bile jasnije. Ako je netko u stanju nakon punog radnog vremena raditi privatno, to je u redu, i opet samo toliko dugo dok ne utječe na kvalitetu rada na matičnom radnom mjestu.
- Prema procjenama svake godine između 26 i 46 tisuća osoba je u potrebi za palijativnom skrbi u Hrvatskoj, uglavnom starijih osoba, koje boluju od neizlječive bolesti, no mnogi od njih ne dobiju odgovarajuću skrb, jer za palijativne pacijente dostupno je manje od 600 kreveta u bolnicama i stacionarima, te postoji tek četrdesetak mobilnih palijativnih timova, zbog čega se palijativna skrb uglavnom oslanja na pomoć u vlastitom domu, od članova obitelji. Hrvatska već pet godina čeka da se donese novi Nacionalni program za razvoj palijativne skrbi, a porazno je i da Hrvatska i dalje nema mrežu javnih hospicija što je uobičajeno u Europi, te u Hrvatskoj djeluju tek dva hospicija koja pružaju pomoć oboljelima u terminalnoj fazi. Voli li Hrvatska svoje bolesne i stare?
Osnovni je problem percepcija palijativne skrbi. Palijativna skrb bi kod svih teških i kompleksnih bolesti trebala krenuti paralelno sa dijagnozom, kako bi se oboljeloj osobi omogućila što bolje kvaliteta života. Skrb na kraju života je sasvim druga priča, i zna se kad je pacijentima potrebna. Obje grane palijativne medicine se još uvijek percipiraju kao karitativna djelatnost, a ne kao grana medicine. Ako Vam kažem da na jednog primarnog ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti spada više od 6.000 žena, a na jednog pedijatra u primarnoj zdravstvenoj zaštiti više od 9.000 djece, onda ispada da Hrvatska ne voli ni svoje žene ni djecu. Palijativna medicina bi se trebala vrlo intenzivno razvijati jer je potreba za njom ogromna i neporeciva, međutim za rad u toj grani ne postoji prevelik interes. Umjesto da se zdravstvena zaštita planira prema realnim potrebama građana, kriteriji su najčešće vezani uz financije i gratifikaciju kroz uspješno liječenje. Mislim da bi prvi logičan korak bio omogućiti bolovanja osobama koje se brinu za stare i nemoćne osobe bez obzira na srodstvo, kao najučinkovitiji i najjeftiniji vid skrbi, a onda bismo trebali krenuti u ozbiljnu izgradnju kapaciteta za pružanje palijativne skrbi u sustavu zdravstva.
Uvesti mobilne ljekarne i ordinacije
- Produženje životnog vijeka sa sobom donosi i povećanje broja onkoloških bolesnika, ali i povećani broj oboljelih od demencije, od čega je najviše oboljelih od Alzheimerove bolesti. Ono što je pozitivno je što medicina napreduje te se zadnjih par godina razvijaju novi lijekovi koji usporavaju simptome. Kakvo je stanje u hrvatskom zdravstvu po pitanju pružanja pomoći oboljelima od demencije i postoji li kakva nacionalna strategija kojom bi se bolje kontrolirao ovaj rastući problem?
Ovaj problem se tiče jednako zdravstvene i socijalne zaštite, pa tako znamo da se do prije nekoliko godina demencije nisu dijagnosticirale i bilježile, i zato sad govorimo o porastu broja oboljelih od demencija. Ukoliko se problem na vrijeme prepozna, moram reći da zdravstvena skrb za oboljele nije loša, iako svakako ima prostora za poboljšanja i dostupnosti inovativnih lijekova i liječenja. Veći problem je nedostatak krugova podrške za oboljele i njihove obitelji, te mogućnosti za smještaj oboljelih osoba u adekvatne institucije s kvalitetnom skrbi. Mislim da probleme mentalnog zdravlja, pa tako i problem demencija nismo još dovoljno prepoznali na razini društva, da bismo počeli aktivno tražiti rješenja.
- Sve veće starenje stanovništva i preseljenje mlađeg stanovništva u gradove ostavlja posljedice na one osobe starije dobi koje ostaju živjeti u ruralnim područjima. Mnogima su bolnice ili ljekarne udaljene i više od 20 kilometara od mjesta gdje žive, a zbog nepostojanja javnog prijevoza ili njihove nepokretljivosti ne mogu doći ni do osnove zdravstvene skrbi. Kako pomoći tim ljudima?
Ovo je tema o kojoj se mnogo razgovara. Činjenica je da u ruralnim područjima imamo mnogo starijih osoba kojima je bilo kakva zdravstvena zaštita nedostupna, i o čijim potrebama jako malo znamo. Neke od ideja su mobilne ljekarne, te mobilne ordinacije obiteljske medicine koje bi odlazile u takva područja i pružala zdravstvenu zaštitu starijim građanima u njihovim zajednicama. Mislim da je jedini ispravni način osigurati zdravstvenu zaštitu i osobno dostojanstvo svim građanima tamo gdje oni žive.
Igor Knežević
