Nismo sami na ovome svijetu i odgovorni smo jedni za druge. Na što usmjeravate svoju pozornost? O čemu razmišljate? Što činite sa svojim dragocjenim vremenom? Vodi li vas radoznalost? U vrijeme kada se aktualizirala tema legalnih ili nelegalnih odlagališta otpada, postavljam si pitanje kako to da se danas u kućanstvu proizvodi više otpada nego primjerice prije 50 godina? Kažu da je to zbog promjena u globalnoj proizvodnji, konzumerizma i modernog načina života. Više od 50 godina živim u istoj šesterokatnici s tri ulaza. Svaki ulaz od početka ima po dvije kante za miješani otpad. Smeće se odvozilo svako jutro. Stanara je bilo više nego sada jer su u svakom stanu prosječno živjela po četiri člana obitelji, a sada su u stanovima po jedna do dvije osobe. I nikada se nije gomilao otpad pored kante niti ispred zgrade. Danas uz dvije kante za miješani otpad postoji jedna kanta za bio otpad i dvije kante za papir te kontejneri za papir i plastiku. Ali nakon što ih isprazne brzo se napune!
Tražeći odgovor saznala sam da se na prvom mjestu navodi ambalaža od plastike za jednokratnu upotrebu. Prije 50 godina namirnice smo kupovali u povratnoj staklenoj ambalaži, papiru ili u rinfuzi. Svako vrijeme donosi svoja pravila pa je tako u međuvremenu došlo do eksplozije proizvoda za jednokratnu upotrebu, od plastičnih boca do dostave gotove hrane u plastičnoj ambalaži ili papirnatoj presvučenoj plastikom. Promjene su i u potrošačkim navikama, brzoj modi kao i elektroničnom otpadu. Odjeća, obuća i kućanski predmeti postali su dostupniji, jeftiniji ali i lošije kvalitete. Živimo po paroli “kupi, iskoristi i baci”, dok je prije bilo “kupi i popravi”.
Odjeća se kupuje u puno većim količinama i baca nakon nekoliko nošenja, dok se prije 50 godina odjeća izrađivala od kvalitetnijih tkanina i nosila se godinama. Naši djedovi i očevi nosili su kamgarn kaput koji je bio sašiven od vunene tkanine visoke kvalitete. Prosječna obitelj imala je ormare u koje nisu gomilali odjeću.
“Moja majka je odrasla u ranim 60-im godinama prošlog stoljeća. Baka je za sve nas sama šivala skoro svu odjeću. Djed je u trgovini kupovao odjeću koju su činili kaput, jedno odijelo, nekoliko hlača i košulja”, rekla mi je nedavno gospođa Nataša. Njezin suprug dodao je: “Kad sam bio dijete, nitko nije išao u kupovinu zbog zabave. Naši roditelji išli su s planom i kupili samo ono što nam treba. Kupovali su odjeću, čarape, donje rublje i cipele, a imali smo i nekoliko dobro nošene odjeće, mahom naslijeđene, za igru u koju sam se preobukao kad sam došao kući.” Njihov prijatelj Joško rekao je: “Da, istina je. Star sam i sjećam se kada su ljudi imali noviju odjeću za van i staru odjeću za po kući. Isto je bilo i s cipelama. Većina žena znala je šivati i prilagođavale su svoju odjeću kako bi bolje stajala ili kako bi pratile promjene u stilovima.”
Skoro u svakom kućanstvu žene su same šivale na šivaćom stroju. I sama sam si, samouka, vrlo rano šivala po krojevima iz modnog časopisa. Kupovali smo kvalitetne tkanine u metraži pa tako još imam nesašivene tkanine od Varteksa, Kamenskog i nekih drugih tekstilnih tvornica koje su nestale u tzv. privatizaciji. Danas je pak „sramota“ nositi iste stvari nekoliko puta te je najbitnije imati što više komada odjeće, a sve naravno mora biti „po zadnjoj modi“. Nekada davno bilo je sasvim normalno imati tek nekoliko odjevnih stvari u ormaru. Također, nekada su u kućanstvu imali po jedan televizor i kuhinjske uređaje bolje kvalitete i dugotrajnije od današnjih, koji su se mogli popravljati. Danas pak svako kućanstvo ima nekoliko televizora, mobitela, laptopa i razna kućanska pomagala koja brzo zastarijevaju ili se namjerno proizvode tako da ih se ne može popraviti.
Istovremeno kupovina preko interneta s puno ambalaže, kupovina gotove hrane dostavom koja je pakirana u plastičnoj ili plastificiranoj ambalaži također doprinosi gomilanju otpada. Trenutno diljem svijeta dominira model takozvane linearne ekonomije. A to znači da se sirovine koriste jednokratno za proizvodnju raznih stvari. S druge strane cirkularna ekonomija, koja je prisutna u sve više zemalja, funkcionira drugačije. Proizvodi se produciraju tako da je njihov vijek trajanja duži, odnosno tako da ih je moguće i popraviti. A kad ih se više ne može koristiti i kad im prođe životni vijek, moguće ih je jednostavno reciklirati. To znači da se sirovine iz tih proizvoda mogu iskoristiti za nove produkte. Tako nastaje puno manje otpada, puno manje štetnih emisija. Cirkularna ekonomija je stoljećima posvuda u svijetu bila zapravo najnormalnija stvar. Sve se koristilo što je moguće duže, ništa se nije samo tako bacalo.
Ali to se promijenilo u posljednjih otprilike 150 godina, otkako je počela industrijska proizvodnja i tijekom godina gomilao se otpad. U svijetu se primjerice svakodnevno baca tone i tone nove odjeće. Već desetljećima u mnogim državama cvatu second-hand dućani u kojima se po povoljnoj cijeni mogu nabaviti nošeni, ali i nenošeni odjevni predmeti. Oni su tako na svoj način prva crta obrane okoliša od besramne tekstilne industrije. I kod nas su posljednjih godina otvorene takve trgovine i sve se više sugrađana u njima odijeva. Postoje ljudi koji ne vole trošiti puno novca na odjeću, ali i oni koji taj novac nemaju. Postoje i oni kojima je gušt kupiti puno odjeće za malo novca, koja je usput i uglavnom unikatna i ne možete ju pronaći u uobičajenom dućanu. Osim toga, u second-hand dućanima možemo pronaći brendirane ili kvalitetnije komade po više nego pristupačnim cijenama, a kupci su svih generacija, od 15 do 85 godina. U životu dobivamo ono što dajemo i zato bismo svi globalno trebali svakodnevno pridonositi očuvanju okoliša na bilo koji način. I u ove jesenje dane, dok uživamo u šarenilu boja u prirodi, ma gdje bili, borimo se protiv raznih zagađivača prirode i zločestih ljudi koji misle samo na osobni profit.
Drenka Gaković
