Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Moraju li se svi ovi gubici obavezno dogoditi? Znači li biti star istovremeno i biti senilan? Može li se proces starenja kontrolirati, usporavati ili čak zaustaviti? Je li očekivana duljina života genetski odlučena ili može biti produljena i iznad 110 godina? Znanstvena disciplina koja proučava proces starenja – gerontologija – pokušava odgovoriti na ta pitanja. Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centrima, gdje istraživači lome pretpostavke i otkrivaju iznenađujuće mogućnosti.
Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog starenja, nego rezultat bolesti. Prema sadašnjem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: usporenje reakcija, određena oštećenja u pamćenju nedavnih događaja, otežano učenje i slično. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijentacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prijatelja i rođaka. Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđeno je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu – acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomjestiti manjak tog enzima.
Tjelovježba usporava starenje
Kada je u pitanju tjelesna težina i duljina života, u američkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad idealne ne povećava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shvaćanja iz tog područja. U istom centru obavljen je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (primjerice, laganog, programiranog trčanja, jogginga i drugih tjelovježbi).
Prije se smatralo da se briga prema starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno usporiti proces starenja. Danas se uvodi rekreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju kazati da će dobra fizička spremnost osigurati „više godina vašem životu i više života vašim godinama”. Umjereni, lagani jogging kod starijih i starih ljudi poboljšava pamćenje, jača pažnju i sposobnost koncentracije, povećava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.
Malo stresa ne škodi
Svakako da mentalni faktori, naročito sposobnost prevladavanja stresa, imaju učinka na duljinu života. Međutim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a drugo, stres ne znači uvijek nešto opasno i nezdravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres povezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, briga, prisila, jad). Gubitak „normalnog stresa” može također imati za posljedicu bolest; primjerice, kada umirovljenik, ubrzo nakon odlaska u mirovinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres zapravo – nerad.
Znanstveni direktor američkog nacionalnog instituta za proučavanje starenja kaže:„Uvjeren sam da je imati razloga za življenje vjerojatno najvažniji pratitelj uspješnog starenja” On je s tim vjerojatno sve kazao.
dr. Ivo Belan
