Piše: Jasna A. Petrović
Kažu da hrvatske mirovine nisu najniže, već su hrvatske plaće visoke i vice versa. Mladi pak kažu da nisu plaće dovoljno visoke pa bježe u inozemstvo. Kad su polako isplivale plaće guvernera Hrvatske narodne banke, čak umanjene za brojne privilegije, ljudima je pozlilo. Pa su saznali da Fabris iz Fortenove ima plaću od 89 tisuća mjesečno, a Martina Dalić lani je prosječno zarađivala gotovo 40.000 mjesečno, uz dodatne bonuse. Godišnja plaća direktora Zagrebačke banke je dosegla 370 tisuća eura. Da, sve je to u eurima i to bez gomila grijanih automobila, besplatnih jastoga i najboljih Dom Perignon šampanjaca od po 230 tisuća eura boca.
Da, dragi moj neznani junače, moj umirovljeniče, a tvoja je medijalna mirovina za lipanj pala na jadnih 426 eura, a ako joj makneš one s mirovinama temljem međunarodnih ugovora, dođes čak do 477 eura. Onda taj jadnik vrijedi sedamdesetak puta manje od nje. Tvojih sedam godina mirovine doći će do njezine jedne plaće. Ali dok njezina plaća raste, tvoja mirovina pada i sada iznosi samo 40,1 posto prosječne hrvatske plaće, a koja vrijedi jednu potpeticu gospođe Dalić.
Nekako smo navikli gledati te nestvarne ljude kao antičke mitske bogove i boginje koji su se iz zabave sparili s običnim ljudima. No, gle, kad ti u najviše parlamentarno tijelo i u vladu uđe par fiskulturnika s nedefiniranim diplomama, pa jedan obućar, ili pravnici koji nemaju pojma o gospodarstvu, ali znaju što trebaju tražiti, više se ni ne čudiš da pričaju o potrebi povećanja svojih plaća za 40 posto. Samo te malo stegne u srcu što su te opet zaboravili, unatoč svim predizbornim obećanjima, što su te preskočili i sad su čak odgodili novu formulu za usklađivanje mirovina, kojom bi ti uskočio na tanjur koji cent. Hej, neznani zaboravljeni junače preživljavanja što ti se dogodilo? Nisi spreman na ulicu, niti vikati pod prozorima Vlade. Malo hrabrosti ti ostane da nazoveš telefonom neku umirovljeničku udrugu i ispsuješ im sve po redu, jer se oni guze po stolicama, umjesto da se bore za tvoju veću mirovinu. I ljutiš se na činovnike u mirovinskom, što ti kasne s izračunom mirovine, i na prodavačicu u obližnjem dućanu jer je digla cijene.
E moj junače s gebisom, a što ćeš sada kad si svi državni dužnosnici i političari od lijevih do desnih podignu plaće do neba, pa se tvoja mala mirovinica skutri, stisne, preplaši i padne na kakvih tridesetak posto udjela u prosječnoj mirovini. Koga ćeš onda slati u prosvjede, dok ti gledaš kroz zastor? Kome ćeš psovati mater po spisku? Nekako si se utišao i na društvenim mrežama, osim što i tamo ponekad izbljuješ ljutnju. Onaj Bartulica što ga u 53. godini hrani mama, “jer je takav običaj” u ovoj balkanskoj državici, s crvenim je Ferrarijem odprašio u Bruxelles za 6.000 eura neto mjesečno i 5.000 neto mjesečno dodatka za razne potrebe. I onda će mami kupiti Crocodile Hermes Birkin Handbag za samo 120 tisuća eura, neka se žena veseli, podigla sina!
Da, postoje mali i veliki ljudi, bitni i nebitni, s kupljenim diplomama i bez njih, kad dođe taj dan da njihova osramoćena nagost bivstvovanja bude izložena narodu, pokunjit će glave i potiho gledati u pod. Baš jedna studija organizacije Oxfam kaže da globalna nejednakost postaje sve veća. Dok je do 2020. pet najbogatijih ljudi na svijetu udvostručilo svoje bogatstvo, najsiromašnijih pet milijardi je izgubilo nekoliko bilijuna. Potreban nam je porez na bogatstvo, jer nisu svi kao Austrijanka Marlene Engelham koja želi donirati 90 posto svoje imovine za opće dobro i za onog svakog desetog stanovnika Zemlje koji gladuje. A toj brojci hrvatski umirovljenici daju važan doprinos. U poniznosti. Pa i u gladi.
