Rekla mi je prijateljica s kojom sam razgovarala i dogovarala sastanak grupe prijatelja iz doba kad smo još radili. Prošlo je od prethodnog susreta više od deset godina. Složile smo se da sada nije vrijeme za to i zaključile – kad smo već čekali toliko godina, čekat ćemo do proljeća. Jutros otvaram novine i gle čuda – veliki naslov „Cijepljenje se može očekivati u proljeće”. Znamo da moramo preživjeti dugu hladnu zimu. Korona ostaje tu pored nas i u ovo godišnje doba. Živjet ćemo i dalje vrijeme nemoći i neizvjesnosti.
Sve je počelo daleko od nas, ali nažalost ubrzo je postalo naša stvarnost. U početku gotovo svi smo vjerovali da to nije ipak tako strašno. Nitko nije obolio u našoj blizini i ljudi su se tješili da se to događa samo nekom drugom. Ljeto je prošlo brže nego ikada. Broj oboljelih je bivao sve veći i veći svugdje u svijetu, osim u Kini odakle je sve i krenulo. Virus je ušao u domove za starije osobe i tada je smrtnost naše generacije postala svakodnevna pojava. Mladi su produžili svoja noćna okupljanja, najprije u klubovima i restoranima, a kad je skraćeno radno vrijeme, onda su se grupe počele okupljati u parkovima.
Teško se prilagođavaju novim pravilima ponašanja i u javnom prijevozu. Ne nose maske, a kad ih netko od starijih upozori na nepravilno nošenje često neprimjereno i agresivno reagiraju. Ništa neobično, jer smo svi frustrirani nekim novim obveznim ponašanjem. Svi mislimo da imamo pravo na svoj život onakav kakav je bio do sada. No sada ovisimo ne samo o svom ponašanju nego još više o tuđem. No pitanje je koliko se taj drugi želi mijenjati i prilagođavati zbog nas. Čula sam jednog dječaka kako pita svoju mamu, pomalo srdito „tko više vrijedi – ja ili djeda”. Mama je neadekvatno reagirala i dječaka posramila odgovorivši bez pravog objašnjenja „sram te bilo, zar ti ne voliš svoga djeda. On ti je kupio nove tenisice”.
Naša se generacija prilagođava iz dana u dan. Moje prijateljice i ja izlazile smo u pravilu subotom prijepodne na kavicu. Sada smo odustale od redovne subotnje kave. Komuniciramo eventualno unutar obitelji, a čujemo se telefonom. Drugi prijatelji popili bi kavicu u restoranu, a ručak bi ponijeli svatko svojoj kući. Sada se djelomično promijenio redoslijed kretanja – zajednička kavica se pije u kući jednog od njih, a onda idu zajedno do restorana i na vratima preuzmu svaki svoj ranije naručen ručak za obitelj. Neki su stariji bračni parovi ostali u vikendicama ove godine duže nego ranije, jer da su vikendice na osami, a nema više ni turista. Osim toga jedna naša vrijedna članica ostala je u vikendici u Gorskom Kotaru i svakog je dana pravila pekmez od krušaka koje su toga dana pale na tlo, jer je stablo visoko i ne može normalno obrati kruške.
Ni obitelji se ne sastaju često kao ranije. Jedna suradnica mi se pohvalila,, da je prethodnog dana pozvala obje kćeri s obiteljima na ručak, pa šta bude da bude. Bake najviše žele druženja s unučadi, ali i to smo prorijedili. Čujemo se telefonom, neki se vide putem interneta, ali nedostaje zagrljaj i pusa, pa makar samo u malo pametno čelo.
Nikad nisam prihvatila mišljenje mladih da stari nešto ne mogu. Sada to živim i još se ne mirim s tim. Čini mi se da me stvarnost demantira. Strašna je spoznaja da doista nešto ne možemo i da to moramo prihvatiti kao novo normalno. Moja prijateljica od straha da se ne razboli od Co- vida-19 kupila i skafander za
zaštitu cijelog lica. Izlazi samo u najvećoj potrebi. Živi sama, a inače ima problema s dišnim sustavom.
Nikad naše domove za starije nisam doživljavala kao domove za nemoćne. Uvijek sam govorila da svatko može svojom snagom pobijediti i nemoguće i prilagoditi se i živjeti mirno i slobodno. Sada nismo ni mirni ni slobodni. Mirni ne možemo biti jer osim što nikome na čelu ne piše „,bježi od mene, ja sam Covid-pozitivan”, ograničena nam je i sloboda kretanja u nekim prostorima, u neko vrijeme; zabranjeni su posjeti domovima, zatvoreni su restorani, uvodi se policijski sat i slična ograničenja. Starije osobe se sve više povlače u sebe.
S druge strane i mladi su frustrirani zbog smanjenog druženja sa svojim vršnjacima, kako u školi tako i u slobodno vrijeme. Nema sportskih natjecanja, ograničen je, zapravo i bitno smanjen broj osoba koje mogu pratiti neko događanje. Zabranjuju se veća okupljanja, zabave i plesovi zbog mogućeg prijenosa virusa.
Zbog zatvaranja mnogih djelatnosti mnogo je osoba ostalo bez posla tako da nemaju redovne prihode. U nekim zemljama nezadovoljstvo mase mladih nezaposlenih prelijeva se i na ulice, gdje se žestoko sukobljavaju s policijom i redarima.
Svi smo zarobljeni koronom i doista nemoćni. Jedina mogućnost da preživimo ovu dugu i neizvjesnu zimu je da se uvučemo u naše male svjetove. Kad bismo se kao medvjedići mogli skloniti u svoj brlog i prespavati zimski san. I onda se u proljeće probuditi i izaći na svjetlo dana, i kad bi do tada nestala korona. U bajke još vjeruju samo jako mala djeca i to se neće dogoditi.
Čeka nas duga zima i ne znamo kako ćemo se nositi s koronom. Možemo biti osamljeni i tužni, ali ne smijemo koroni dati radost pobjednika. Zavucimo se u svoje tople domove i budimo snažni i svoji. U proljeće ćemo se cijepiti i rugati se koroni. Pobijedit će naše samopouzdanje.