Prolazi vrijeme. Prošla je već cijela godina od pojave prvog oboljelog od Covida-19 u našoj zemlji. Eto, sada smo se počeli i cijepiti protiv poznatog nam neprijatelja. Optimizam se vraća u našu svakodnevnicu. Epidemiološke mjere malo su ublažavane usprkos činjenici da se u našem okruženju pojavio neki novi soj virusa. Nismo se pravo oslobodili jedne pošasti, a pred vratima je bila nova, prema iskustvu susjednih zemalja još opakija. Sad opet s prijateljima pijemo kavicu po terasama kafića, hodajući ulicama grada, zastajkujući na uglovima ulica da dovršimo razgovor i da krenemo opet svatko na svoju stranu. Sami, sa svojim alter-egom. Žurit ćemo kući i ne skidajući kaput, nazvati prijateljicu s kojom smo se rastali na uglu neke ulice i javiti da ste usput sreli poznanicu i zapravo nastaviti započeti nedovršeni razgovor od prije.
Znam da ćemo opet morati biti više u kući jer nismo svi imali sreću da među prvima primimo adekvatno cjepivo. Opet ćemo se morati čuvati, maske će ostati svakidašnji „modni detalj”. Da, dobro ste pročitali. Maske su postale modni detalj. Sjetite se kako smo u početku svi imali bijele ili svijetlo plave maske. Ljekarne su brzo nabavile ružičaste pa su gospođe „nabacile” malo rumenila. Postupno se razvijala „manufaktura” maski za sve prilike za„vjenčanja (bijele sa sjajnim šljokicama) i crne za sprovode”.
Sva je sreća da postoje telefoni i mobiteli pa ćemo se opet vratiti na stare navike karakteristične za novo normalno stanje kojem smo nakratko rekli zbogom. Ali nismo mi tu u mogućnosti da odredimo naše ponašanje. Opet će nam „stožer” odrediti i ograničiti kretanje.
Znam da ćemo iznova dane i sate provoditi u razgovorima s prijateljicama jer one nas najbolje razumiju. Mladi bez obzira na obveze prema starijim roditeljima ili bakama i djedovima nemaju vremena za duge razgovore, a posjete treba prorijediti zbog moguće zaraze.
No sreća je da postoje prijateljice i prijatelji, da postoji generacija sličnih po osobinama i stavovima, čak i da nas spoji slična uzrečica koja kaže:„Sličan se sličnome veseli”. I doista nazvat će vas prijateljica, kasno navečer da provjeri jeste li popili obveznu dozu lijekova i da vam zaželi laku noć.
Druga je gledala film i na ekranu se pojavio neki stari glumac pa se sjetila pokojnog supruga. I dalje je gledala film, ali ništa više nije bilo stvarno jer ona je prolazila kroz drugo vrijeme neke sretne mladosti. Zazvonio je telefon i prijateljica prekida maštanje. Javlja da je upravo primila vijest o smrti svoga sina. Sama je i tužna. Nakon nekoliko utješnih riječi odlučila je otići do prijateljice da podijeli s njom tugu.
Eto nove tuge, umrla je naša prijateljica iz razreda i zbog pandemije nismo mogli ići na sprovod. Odlučili smo da nas suprug pokojnice odvede na grob drugom zgodom. Osobno sam se do sada opraštala sa svakim svojim umrlim u tišini vlastitoga doma. Opraštanje je potrajalo ponekad i nekoliko sati. Obnavljala sam samo sretne dane koje smo proživljavali u neka sretnija vremena.
Imam jednu bolesnu sestričnu i odlučila sam da jedan dan provedem s njom obilazeći grobove naših predaka jer ona i ja to već dugo planiramo. Bliski ljudi nam olakšavaju koračanje iz dana u dan.
Razmišljam tako kako sam sretna jer me gotovo svaku večer nazove prijateljica s kojom sam godinama putovala na operne predstave i na koncerte, s njom provedem tjedan dana„ljetnog zimovanja” na glečerima uz svisce koji ne pokazuju vrijeme već skakuću i skrivaju se u travi. I glečeri „nisu više što su nekad bili” .
I, gle, pravog čuda, zazvonio je telefon i zvala je upravo prijateljica koja je bila na putovanju i doživjela susret sa sviscima. Kasnovečernji razgovor potrajao je dugo u noć. Obnovile smo neka sjećanja na prekrasna putovanja, a mašta se potrudila da organiziramo naše novo, za sada samo virtualno, skromno putovanje u Beč. Kako bismo preživjeli bez prijatelja!
Sada nastaju i mnoga nova prijateljstva. Gledam susjede, bračni par koji svakoga dana ide u šetnju do susjednog naselja. Za nekoliko dana pridružila im se još jedna susjeda za redovnu šetnju. A onda sam se pridružila i ja. Tako moje naselje na periferiji metropole postaje veselije mjesto. Prekrasno proljetno vrijeme izmamilo je djecu i djedove i bake i na igralište pokraj škole. Mnoga nova prijateljstva iz vremena korone trajat će i kad ju nadvladamo. Neka će s njom umrijeti. Ostat će najhrabriji i najuporniji. Prijatelji zauvijek.
