Pobuna baka

Postala sam baka! Kako to zvuči gordo! Najviše na svijetu sam to željela! I jedva sam če­kala da je ugledam, pa da je do­dirnem i primim u svoje naručje. Mjesecima sam maštala o na­šem prvom susretu i konačno – evo je! Ljepša je i nego što sam očekivala – posve jedinstvena! Prošla su dva mjeseca a zanos me još uvijek nije napustio. Do­bila sam, mislim, još jednu lijepu i značajnu ulogu u vječnom ka­zalištu života.

I tako, iz dana u dan još uvijek primam čestitke od prijatelja i poznanika. Ali, uz čestitku ide svakako i poneki savjet. Osobito su me zaintrigirali oni koji poči­nju ovako: „Krasno je biti baka, ali vidjet ćeš ti svoje…“ I tu po­činje priča moje stare prijatelji­ce. Dobila je unuka. Nitko sret­niji od nje. Ona je doista stara baka, ne toliko po godinama, koliko po „radnom“ stažu na uvi­jek slobodnom „radnom“ mjestu, na kojem, kaže ona, nema ni radnog vremena, jer to je rad od sada do vječnosti, u svim smje­nama.

U vrijeme početka „bakova- nja“ još je radila i sjećajući se svojih početaka u ulozi majke, vjerovala je da treba pomoći svojoj kćerki koja je tek osnova­la obitelj. Sjetila se osjećaja sa­moće u novom, neprijateljskom gradu i odlučila je biti „desna ru- ka“ svojoj kćeri koja je bila „nje- žnija“ od nje i koja nije toliko spretna i brza u obavljanju ku­ćanskih poslova. Jurila je tako svakodnevno s posla u stan kćeri, koja nije stigla skuhati ru­čak za sebe i supruga (mama ionako jede kod „svoje“ kuće), popeglala bi rublje i pospremila stan, jer kćeri vrijeme proleti kao tren u brizi i poslu oko sina. I mama više nije mama, nego sve više postaje baka, u stal­nom pogonu.

Sve češće čuje: „Sada si ba­ka, a deda bu se snašel doma bez tebe, jer si mu spremila sve za jesti, pa nek’ si sam zeme“. Dogovorila se s prijateljicama da idu u kino, ali kćerka jedini­ca joj milozvučnim glasom odcvrkuće: „Pa mama, zar su ti prijateljice važnije od unuka?“ Pa je tako ostala još samo „po-

peglati rublje, posisati stan, pospremiti kuhinju… i prođe prva godina.

Kćerka kreće na posao, unuk u jaslice. Počinju prve prehlade i pobolijevanja unuka. Kćerka od straha da ne izgubi posao predlaže mami da ona zamoli svoju doktoricu bolovanje i osta­ne kod kuće dok unuk ne ozdra­vi. I tako nekoliko puta tijekom godine. Uskoro je uslijedio novi prijedlog baki: „Imaš 15 godina radnog staža, bolesna si, pa odi u invalidsku mirovinu”. Na­ravno, „mali princ“ unuk je važ­niji i jači od bakinih stavova i mišljenja, jer emocije „zamaglju­ju” razboritost.

Baka odlazi u „zasluženu^“ mi­rovinu, ali ne daj Bože u neka­kav „nezdravi^“ mir. I tako mama, odnosno baka, mijenja svoj „loš“ način života, za mnogo korisniji i bolji. U međuvremenu je posta­la baka i jedne unuke, pa je dan bio još pretrpaniji obvezama.

Unuk je danas student i često navraća baki, ali samo u prolazu da nešto „prezalogaji“ jer mama nije ništa stigla skuhati ili da iz­nudi barem kojih stotinjak kuna za kavu s društvom, jer je otac u međuvremenu ostao bez posla, a premlad je za mirovinu. I tako je baka ostala sama, jer je djed u međuvremenu umro. Mirovina joj je jedva dostatna za režije, pa joj sada kći jedinica predlaže da ide u dom, a stan da unuci koja „ima ozbiljnog dečka“ pa bi se rado udala čim završi srednju školu.

Moja prijateljica sada razmišl­ja kada je to i zašto završio njen normalan život? Sada se pokušava vratiti starim prijatelji­ma ili pronaći nove u nekoj udruzi umirovljenika, sebi slične ljude. A kćer drži da je sebična jer mogla je pomoći rješavanjem stambenog pitanja stanom?!

Druga prijateljica ima troje djece i šest unuka. Svako ima svoju obitelj, a ona ponekad „putuje“ od kuće do stana, od jednog do drugog, da bi do kra­ja ispunila i odigrala ulogu bake!

Ili jedna suradnica, koja ima dva oženjena sina koja mi kaže kako ju je jedna prijateljica kad je otišla u mirovinu pitala „na kojoj si adresi danas dežurna“

jer je često uskakala u obitelj­ske obveze svojih sinova. Da­nas i sama „servisira” obitelj i dva unuka svoje kćeri i nikad se ne zna „na kojoj je adresi“!

Jedna od mojih poznanica ima samo jednog unuka, ali raz­vedenu kćer. Ponekad mi se či­ni da se previše daje svojoj kće­ri, ali u potpunosti je razumijem pa i odobravam njenu angažira­nost, jer je emotivno jača i zreli­ja od kćeri. No, ponekada se os­jeća razočarano, možda čak i povrijeđeno zbog netaktičnih postupaka kćerke.

Imaju li bake pravo na svoj ži­vot? Imaju li obvezu cijeli život služiti svojoj djeci, pa onda i unucima? Većina ljudi smatra da je to naša „sveta“ dužnost, pa onda to tako i prihvaćamo! Prihvaćamo to s ljubavlju i ne žalimo se, ali nekad vjerojatno ne vidimo svu zbilju, koja nam se ispod spuštenih vjeđa čini nekako mekanija i nježnija. Po­ručujem vam: imamo pravo na tihi bunt, na tihu pobunu.

Ali, obiteljski zakon nas ta­kođer obvezuje: navodi da su djedovi i bake dužni brinuti za svoju unučad, čak i plaćati ali­mentaciju, ako to ne čine njiho­va djeca.

Ne želim polemizirati sa zako­nima, jer mi sami sebi određuje­mo daleko više obaveza nego što smo ih spremni preuzeti; preuzimamo daleko teže obveze nego što nam može propisati neki suhoparni zakon, jer je za­kon ljubavi prema djeci i unuci­ma daleko snažniji i vrijedniji, a mi još uvijek u njega vjerujemo i više mu služimo.

Imamo upravo u ime te bes­krajne ljubavi i davanja pravo i na poneku sitnu pobunu, često samo zbog očuvanja vlastite osobnosti i bijega u svijet neost­varenih želja. Ipak moja unuka daje novi plemenitiji smisao mo­ga preostalog dijela života; ob­navljam uspomene i slike iz vlastitog djetinjstva, ali i svega doživljenog kroz odrastanje mo­je kćeri.

Zbog svega toga, naše će po­bune ostati u našim „ćakulama“ uz kavu i na grupnim domjencima za dušu. Živjele unuke i unu­ci!