Sve je počelo u Kini u vrijeme proslave kineske Nove godine. Kod nas se govorilo da neki novi, do sada nepoznati virus tamo u gradu Wuhanu oduzima mnogo života jer nema lijeka koji bi ga pobijedio. Osobito je opasan za starije i kronično bolesne ljude. Nismo se zbog toga mnogo uzbuđivali, jer Kina je daleko i brzo će pronaći lijek protiv nove pošasti. Ozbiljno smo se zamislili kad je došao do Italije i odmah prihvatili stavove stručnog stožera. Verbalno smo podržavali mjere, ali iskreno nismo to dokazivali ponašanjem. U biti svi smo mislili da nam se to ne može desiti. Sada se privikavamo na novi način življenja. Ali, za Zagrepčane tu nije bio kraj nevolja.
Tu nedjelju sam ustala, kao i svaki drugi dan u 5,30 sati, obavila jutarnju toaletu, donijela novine iz sandučića i krenula u sobu po naočale s namjerom da idem u kuhinju skuhati i popiti jutarnju kavicu. Na izlaznim vratima iz sobe tlo pod mojim nogama počelo se ljuljati lijevo desno, a i ja u istom ritmu. U jednom sam trenu skočila do izlaznih vrata, otključala ih i istrčala na dvorište. Bio je dan, a nigdje nikoga, no u tom su trenu iz susjednih kuća istrčali ljudi poluobučeni i sneni, pitaju „kaj je to potres” .
Telefoni i mobiteli su počeli zvoniti svim susjedima i meni. Svi smo željeli što prije saznati kako su naši bližnji. Jedni smo drugima govorili što ćemo ponijeti sa sobom pa smo ulijetali u kuće i izlazili natrag s još jednom vrećicom„zlu ne trebalo”. Polako, kako je vrijeme odmicalo sve smo se duže zadržavali u kućama i slušali vijesti i pomalo prihvaćali stvarnost i neizvjesnost što će nam se sutra događati. Toga dana nazvalo me desetak naših članova koji su bili jako uzbuđeni zbog potresa, ali im nisu jače oštećeni stanovi ili kuće.
U ponedjeljak me nazvala vidno uzbuđena članica koja je kod kuće imala sukob sa snahom. Bila je jako uznemirena zbog potresa i nerazumijevanja snahe. Otišla je liječnici da joj da injekciju za smirenje. Liječnica ju nije ni primila, već ju je uputila da ode do ljekarne gdje može podići tablete za smirenje. Od uzbuđenja vratila se doma i tada me nazvala. Nakon razgovora dogovorile smo da ipak ode u ljekarnu po lijekove, iako joj u ovom trenutku više ne trebaju, ali ne zna se kad će opet joj trebati. Usput je kupila i bon za mobitel.
Druga članica željela je podijeliti svoje olakšanje i neku vrstu smirenja, ali i zahvalnosti što je uvijek saslušam i savjetujem, ali i aktivno pomažem u rješavanju nekih problema. Muža je prije kratkog vremena smjestila u dom. Iako je želio biti sam u sobi (nije bilo slobodnih) smješten je s nepoznatom osobom, ali trudio se to prihvatiti. No, zbio se potres, koji ju je toliko uznemirio da je u panici pobjegla iz stana bez mobitela. Nije se mogla ni javiti suprugu, a on ju je zvao i mislio da je nastradala u potresu.
Tijekom izolacije primila sam tridesetak poziva od poznatih i nepoznatih osoba. Najteže se s problemima samoizolacije nose starije muške osobe, naročito oni koji žive sami. Teško se prilagođuju i oni koji nemaju interesa za čitanje, sviranje ili vježbanje, nemaju neki sakupljački hobi, ali takvi sada možda u nuždi nauče kuhati, ali i niz drugih kućanskih poslova. Pišite dnevnik, zapisujte svoja razmišljanja i svoje uspomene i osjećaje, pišite pjesme, a neki možda i roman ili samo priču svog života, priču koju nikome niste rekli. Uzmite i svoje albume fotografija i za obitelj sačuvajte najbolje, a ostale pobacajte.
U ovom času znamo da trebamo ostati još najmanje duga dva mjeseca u ovim uvjetima življenja. Svjesno to prihvatimo kao stvarnost koju moramo živjeti, ali i uspješno preživjeti. Obitelji moraju bez obzira na odnose koji su možda nekad bili i manje tolerantni pokušati razumom prevladati emocionalne tenzije i ispade pojedinih članova. Jedino što ne smijete dopustiti je zlostavljanje bilo koga unutar obitelji. Pokušajte svakako naći barem jedan sat dnevno da zajedno sjednete i popijete kavu, čaj ili neko drugo piće. Izbjegavajte pijenje alkohola jer može biti okidač za svađu. Planirajte svi svakoga dana svoje aktivnosti i kontrolirajte izvršenje. Komunicirajte sa susjedima kao što to čini moja unuka, stara 4,5 godine sa svojim prijateljem iz vrtića. Oni si svakodnevno „pošalju” najmanje jednu poruku tako da nacrtaju na papirić autić, cvjetić, neku igračku ili nešto što samo oni razumiju i papirić s porukom stave na otirač pred vratima prijatelja. Vi odrasli možete staviti pisanu poruku, novine, neku knjigu, cvijet ili pozvoniti i na trenutak pružiti kao dar nešto što ste upravo skuhali ili ispekli.
Izmišljajte nova sitna dobra djela! Izmišljajte dobrotu i dijelite je bližnjima u neograničenim količinama. Ne dopustite da se itko osjeća sam upravo u ovo vrijeme uskršnjih blagdana.
Sretan nam Uskrs!
