Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba donijeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samostalno i odgovorno upravljamo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana morati organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i pomoći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 godina molbu za smještaj u dom za starije osobe. Bilo bi najodgovornije ponašanje da prilikom odlaska u mirovinu osiguramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina proteći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mogućnosti.
Ove sam godine u nepuna dva tjedna bila u četiri doma.
U domu Sveti Josip na Du- njevcu bila sam na Josipovo, 19. ožujka na svečanosti i svetoj misi u njihovoj kapelici Gospe od zdravlja. Bila je to misa koju su vodila tri svećenika, a pjevački zbor korisnica doma sjajno je i dostojanstveno izveo pjevani dio. Nakon mise ravnateljica Doma Ljiljana Vr- bić pozdravila je sve korisnike i prisutne goste te ukratko rekla o aktivnostima i postignućima doma u protekloj godini i o nekim novim planovima i akcijama kojima će se poboljšati život korisnika. Na kraju je svaki posjetitelj za sjećanje dobio uskršnjeg zeku koji su izradile korisnice.
Dan poslije, 20. ožujka, bila sam u domu Sveta Ana u povodu proslave Međunarodnog dana sreće i otvaranja „Muzeja sreće”. Treba naglasiti da su ovaj vrlo značajan projekt organizirali korisnici doma i učenici srednje Hotelijerske škole iz Frankopanske ulice, koji tijekom godine obilaze korisnike doma i održavaju zajedničke prigodne programe kao što su to i sada učinili. Osim literarnih radova korisnika, čitani su i radovi naših poznatih pjesnika, a na kraju su otvorili i„Muzej sreće” pohranivši u njega svoje radove o sreći. Bila sam ugodno iznenađena ozbiljnom me- đugeneracijskom suradnjom u izvođenju programa, ali i srdačnošću i poštovanjem u ophođenju mladih u odnosu prema starijima. Bilo je interesantno susresti i članove obitelji korisnika koji su nazočili ovom događanju.
U ponedjeljak 26. ožujka (iako nije bio nikakav značajan međunarodni praznik) krenule smo Vesna Bečić i ja u posjet povodom Uskrsa nekim našim d ugogodišnjim članovima, koji borave u domovima za starije. Prvo smo posjetile dom u Selskoj ulici s obzirom da tamo boravi jedan od osnivača SUH-a, predsjednik jedne od naših najstarijih podružnica, Podružnice vojnih umirovljenika (NOB-a). Milivoj Boroša ima već 96 godina, no dobrog je zdravlja (reklo bi se „zdravstveno stanje u skladu s godinama”) pa razgovaramo o mnogim umrlim članovima, o njegovu boravku u Rusiji prije dvije godine, o životu u domu… Zadovoljan je i planira doživjeti stotu.
Odlazimo posjetiti i Anu Šoštarić koja je tek dvije godine u domu i koja je upravo iz dvokrevetne sobe prešla u jednokrevetnu, nakon što je promijenila dvije cimerice. No, zabrinuta je ako poskupi smještaj u domu, jer će joj ostati vrlo malo novca od mirovine, a od djece ne može tražiti, jer i sami imaju obitelji za koju trebaju skrbiti. Inače je vrlo angažirana u slobodnim aktivnostima kao što je pjevanje, reciti- ranje, vježbanje. Piše i vlastite literarne radove i zadovoljna je u domu.
Razgovarali smo sa zaposlenicama Gerontološkog centra u kojem se provodi dio aktivnosti uglavnom za osobe koje ne borave u domu već dio slobodnog vremena provode u zajedničkim aktivnostima s korisnicima doma.
U utorak 27. ožujka otišla sam u Dom na Pešćenici u posjet našem članu Tomislavu Frankoviću koji je bio dugogodišnji glavni tajnik SUH-a. On je relativno kratko u domu. Vrlo je zadovoljan smještajem. Iako je u molbi za smještaj u dom tražio jednokrevetnu sobu, nije ju mogao dobiti u času dolaska. Njegov cimer je jako dobar i miran gospodin s kojim se o svemu dogovara i s kojim dijeli poslove oko uređenja zajedničkog prostora, pa dodaje: „Sada i da mi ponude jednokrevetnu sobu, ja je ne bih prihvatio, jer sam našao prijatelja…”
I tako nakon ovih priča mislim da svatko tko ima više od 65 godina može naći dobar razlog da preda molbu za smještaj u dom. Molba ne obvezuje starije osobe da idu u dom čim ih pozovu da se oslobodilo neko mjesto. Svatko može pričekati trenutak kad mu smještaj postane potreba. Do sada ste odlučivali o svome životu, pokušajte to učiniti i s odlaskom u dom.
Domovi za starije u „vlasništvu” grada Zagreba u različitim su dijelovima grada. Uz osnovni sadržaj smještaja, postoje i odjeli za smještaj oboljelih od nekih bolesti starijih; npr. za oboljele od Alzhe- imerove bolesti, te za osobe kojima je potreban stacionarni smještaj, nepokretne i polupo- kretne, odnosno s potrebom pojačane skrbi. Svaki dom, od njih 10 zagrebačkih ima svoju „dušu”, svoju posebnost i dobro je da starije osobe malo prouče prednosti pojedinog doma u smislu pružanja sadržaja i organizacije slobodnog vremena, kako bi svatko našao najsretnije rješenje upravo za sebe. Apsolutno idealnog rješenja nema, ali svakako ima onih koja će biti najmanje frustrirajuća.
Na kraju sam u domu Sveta Ana zatražila formular za smještaj u dom, ispunila ga u predvorju, hrabro ušla u tajništvo i predala. Sada sam i ja na listi. I nadam se da će i meni biti tako kako je napisala jedna korisnica tog doma: „Moja soba nije samo domska soba, ona dom je moj. U njoj vlada mir i spokoj”.
