U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za starije osobe u koji sam podnijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godina na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkciju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u svakom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.
Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stvari, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža podršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad trebamo pomoć, jer smo bolesni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigurnost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova usklađena je s potrebama.
Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite domove, bračni partneri umiru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko ugrožava naš dom, spremni smo ga braniti na sve moguće načine.
Tijekom cijelog smo života imali još jedan vrlo važan dom, a to je bio i ostao dom zdravlja. Sjećam se kad se preko puta moje kuće gradio kompleks doma zdravlja. Kad smo prešli iz starih, po gradu „razbacanih” ambulanti u nove prostorije, gdje je uz ambulantu bio i laboratorij u kojem smo odmah izvadili krv, vratili se liječniku s nalazom i odmah podigli lijek u ljekarni u hodniku. Sjećam se kako smo se obradovali, bili ponosni na naš grad i sretni jer smo osjećali sigurnost i brigu u našem novom domu, „domu zdravlja”. Vrlo brzo smo prihvatili taj naš novi dom, dom koji je bio u našem kvartu, tu blizu, koji je bio naš i uvijek si mogao dobiti sigurnu pomoć kad si trebao. Svaki je čovjek jako osjetljiv kad je u pitanju vlastito zdravlje, a zabrinutost da izgubiš nešto na što si navikao i što smatraš to svojim pravom postaje glavnim problemom.
Do sada većina pacijenata nije znala ništa o liječnicima koji rade u ambulantama koje su u „koncesiji” i smatraju se samostalnijim, gotovo privatiziranim, raspolažu s nešto više novca, kojega sami raspoređuju i o manjem broju liječnika obiteljske medicine (oko 30 posto) koji su zaposlenici doma zdravlja. I jedni i drugi rade jednako dobro, s jednakim brojem pacijenata, samo što im nisu iste plaće. Znamo da su svi liječnici možda potplaćeni za svoj odgovoran rad s velikim brojem pacijenata tijekom radnog vremena, ali istovremeno je nepravedno prema nekima koji imaju manja primanja, samo zato jer ne mogu dobiti koncesiju, jer 30 posto liječnika u primarnoj zaštiti moraju ostati zaposlenici doma zdravlja. Promijenjen je tako i odnos među liječnicima, pa se poneki ponašaju kao pravi „privatnici”.
Sada kad je aktualna promjena Zakona o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, liječnici zaposlenici doma zdravlja zatražili su da svi liječnici dobiju koncesiju i da po uvjetima rada i po načinu financiranja budu izjednačeni. Iz prijedloga novog Zakona nije sasvim jasna uloga za druge specijalističke službe u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ministar zdravstva Kujundžić najavio je prijedlog izmjene po kojem do 25 posto liječnika u PZZ-u ostaju zaposlenici doma zdravlja. Većina liječnika je podržala kolege i organizirala prosvjed na Markovu trgu pred Vladom, a pro- svjednike je primio i ministar te zaključio da je sada ovo prijedlog, a konačni tekst će usvojiti saborski zastupnici.
O davanju koncesija odlučuje lokalna samouprava.
I ne mogu ne citirati misao koju je u svom intervjuu za „Liječničke novine” dala naša „najmlađa akademkinja Mirna Šitum, vodeća hrvatska dermatovenerologinja i dermatologinja”: „Hoće li se domom zdravlja zvati samo kuća, zgrada u kojoj su nekada radili liječnici među kojima nije postojala razlika ili će se lokalne samouprave odreći kuće, doma u korist novih privatnih vlasnika? Sigurna sam da je onaj koji je toj instituciji nadjenuo ime doma zdravlja upravo u punom smislu te riječi želio da u toj kući svi koji traže pomoć i zdravlje nađu pravi dom.”
I dalje kaže: „Moja je temeljna prosudba da se primarna zdravstvena zaštita ne može odvajati od javne zdravstvene zaštite, od one prepoznatljive štamparovske dostupnosti u svakom trenutku.”
Sindikat umirovljenika se ne slaže s privatizacijom primarne zdravstvene zaštite. To mora ostati javnozdravstvena zaštita. Svi liječnici u domu zdravlja, „koncesionari” i zaposlenici, moraju imati iste materijalne i organizacijske uvjete za rad, osobito kad je riječ o osobnim dohocima.
Dom zdravlja mora ostati naš drugi dom, tu pored nas!
