Mnogi obiteljski domovi od njih petstotinjak registriranih, a možda i više stotina nelegalnih, osiguravaju relativno jeftin smještaj za do 10.000 starijih osoba u Hrvatskoj. U stvarnosti su to skladišta „robe s proteklim rokom trajanja”. Da, u stvarnosti dementni starci neovisno o spolu nerijetko leže kao sardine na krevetima ili spužvama na podu, u daleko većem broju od zakonom dopuštenog i čekaju da umru.
Potvrdilo se to u prvom ovogodišnjem požaru u siječnju 2020. godine u Andraševcu kada je zbog grijalice u štali u dvorištu izgorjelo šest živih staraca. Vlasnici doma „Zelena oaza” Gabrijela i Slavko Čičković nisu mogli izbjeći kazneni progon i najmanje ih očekuje kazna od tri godine kakvu je nakon osam godina sudovanja dobila vlasnica doma „Moj mir” iz Bjelovara Draženka Habdija, zato jer je kod nje 2011. zbog udara groma izgorjelo petero korisnika.
Tri godine za pet života
I sada, već drugi požar ove godine, ovaj put u rujnu u domu „Providenca” (Brižnost) u Dugom Ratu kraj Omiša, gdje su izgorjele dvije dementne starice, a jedna je na liječenju. Vlasnica ovog doma Anita Vrca je samouvjereno objašnjavala kako je kod nje sve legalno, osim što se za početak utvrdilo da ima tri nelegalna korisnika viška. Onda su procurile starije fotografije upravo iz prostorija u kojima su izgorjele starice, koje je objavio portal index.hr.
Tuga, užas, sramota. Starice sjede poluodjevene na prljavim spužvama na podu ili na krevetima bez plahte, a vlasnica to komentira kao posve prirodno jer „ljudi s demencijom jedu izmet”!? Anonimna medicinska sestra je to prokomentirala kako rijetki dementni bolesnici razmazuju svoje fekalije, ali ako se održava čistoća, ako im se pravovremeno mijenjaju pelene, takve opasnosti nema. No, onim rijetkim članovima obitelji koji ipak posjećuju svoje „uskladištene” starce dobro je došla izlika zbog zabrane posjeta uslijed korone, a vlasnici bez ikakvog zazora mogu bez ikakve kontrole i inspekcija mirno vladati svojim carstvima pohlepe.
Devet inspektora po pozivu
Dva požara u obiteljskim domovima za starije unutar devet mjeseci. U oba slučaja žrtve su bile građani starije životne dobi s teško narušenim zdravljem, potrebiti dnevne pažnje i skrbi. Potrebni ljubavi svoje domovine.
Zašto u Hrvatskoj gore starci? Odgovor je jednostavan, žive se buktinje dešavaju zbog „spaljenog” sustava socijalne skrbi koji u tom segmentu uopće ne funkcionira. Kako i bi kad imaju samo devet socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku?
Ta sjetite se kako je nakon Andraševca postupila tadašnja ministrica socijale Vesna Bedeković. Smatrala je da nije kriva ni socijalna inspekcija, niti Ministarstvo, niti ona osobno. I javno je lagala kako je pokrenula hitnu izmjenu pod- zakonskih akata koji se odnose na inspekciju i obiteljske domove. Učinila je – ništa. Čak je i neuvjerljiva bila njezina sućut članovima obitelji spaljenih staraca.
Sada je barem novi ministar koji je preuzeo i njezin resor, Josip Aladrović, najavio oštre mjere, hitno povećanje broja inspektora te novi Zakon o socijalnoj skrbi. Hoće li doista sustav profunkcionirati? Hoće li utrostručena inspekcija, kako se najavljuje, doista nadzirati na stotine subjekata bez pismene prijave ili najave? Hoće li se postaviti oštriji uvjeti za otvaranje obiteljskog doma za starije te, na kraju krajeva, hoće li se početi konačno graditi novi kapaciteti javnih domova, kao što se predizborno obećava u svim strankama? Samo je nepunih tri posto starijih osoba od 65 godina „pokriveno” smještajem u domovima. Među zemljama smo s najnižim udjelom u EU.
25.000 kreveta – premalo!
U Hrvatskoj imamo 1,24 milijuna umirovljenika, a ogroman dio njih je radio i gradio ovu državu. Iako su im mirovine mizerne, radi se o poštenim građanima koji svakog mjeseca podmire režije i od ostatka kupe lijekove i nešto skromne hrane. U svim vrstama domova imaju samo 25.000 postelja na raspolaganju. Tako neki stari žive s obiteljima, a sve više su naprosto zaboravljeni samci s društvene margine.
Cijene županijskih domova kreću se od 3.200 do 3.800 kuna, privatni domovi nude smještaj od 3.500 do 11.000 kuna, a obiteljski domovi koštaju od 3.500 do 4.500 kuna, a najjeftinije je u udomiteljskim obiteljima koje koštaju od 2.100 do 2.800 kuna (mirovina.hr). Na listama čekanja je još 70 tisuća ljudi, a bilo bi ih daleko više da su mirovine u Hrvatskoj veće.
Gdje smjestiti nekoliko tisuća starijih kada krenu rezovi u obiteljskim domovima? Dva su požara i korona konačno doveli problem na listu prioriteta. Najavljene su promjene i zatvaranje domova koji ne zadovoljavaju zakonske i humane uvjete.
Promjene, očito je, idu u smjeru “rezanja” maksimalnog broja korisnika u obiteljskim domovima. Umjesto 20, navodno bi ograničenje moglo biti na 12 korisnika. Zatvorit će se i ilegalni domovi i viškovi u registriranima. Broj izbačenih umirovljenika mogao bi se popeti na barem 5.000 osoba, ali kamo će se smjestiti te ljude, gdje će završiti taj „višak”?
Da li to znači da će se odustati od modela obiteljskih domova, a ako neće, kakvi će se uvjeti propisati i hoće li poslovanje biti isplativo, a cijene dovoljno prihvatljive? Postojeće stanje treba urediti, a potreba za domovima rast će kako stari stanovništvo, a najavljene promjene mogle bi rezultirati time da oko 5.000 nemoćnih umirovljenika završi na ulici. No, izbora nemamo: ili ljudske paljevine ili red i nadzor i decentralizacija kontrole i odgovornosti.
Jasna A. Petrović
