Prof. dr. sc. Stjepan Baloban je pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Na KBF-u je diplomirao 1980. godine, te zaređen za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Poslijediplomski studij iz moralne teologije završio je u Rimu na Institutu za moralnu teologiju La- teranskog sveučilišta. Sudjelovao je u brojnim istraživanjima o solidarnosti i siromaštvu, te je autor više desetaka knjiga.
Učenje Katoličke Crkve je tijekom svoje povijesti davalo svakom čovjeku, koji to učenje prihvaća, smjernice o racionalnom poretku društvene zajednice i suživota. Crkva se izravnije bavi gospodarskim, političkim i kulturnim pitanjima te svim politikama i aktivnostima koje utječu na dostojanstvo ljudskih osoba, obitelji, zajednica i naroda. Da li Crkva u svom promišljanju o ekonomiji i socijalnim pitanjima ulazi direktno u politiku ili se postavlja kao usmjeritelj vrijednosnih načela? Kako biste Vi čitateljima Glasa umirovljenika približili cilj i zadaću Socijalnog nauka?
Najprije zahvaljujem na pozivu da mogu sa hrvatskim umirovljenicima podijeliti razmišljanje o različitim važnim pitanjima koja se tiču njihova, zapravo našega života, jer ću i ja za koju godinu biti hrvatski umirovljenik. To činim na temelju socijalnog nauka Katoličke Crkve. Želim već na početku naglasiti da se Crkva ne brine samo za ono duhovno, za život nakon ovoga života… Naprotiv, kao vjerska zajednica Katolička Crkva želi dati svoj nezamjenjivi doprinos razvoju društva, posebno brizi za one koji su siromašni, teško žive ili su na rubu društva, za starije osobe kojih je sve više a veliki dio njih teško živi.
Crkva je od kraja 19. stoljeća razvila svoje socijalno učenje o onome što se događa u društvu, primjerice u gospodarstvu, politici, kulturi, medijima. Međutim, to ne čini kao što to čini politička stranka, sindikati, gospodarstvenici, novinari; ona to čini kao vjerska zajednica. A to znači upravo ono što proizlazi iz vašeg pitanja: kada govori o gospodarstvu ili određenim socijalnim pitanjima tada to nije na način političara ili gospodarstvenika; to jest Crkva ne želi ulaziti u politiku. Crkvi su prije svega bitno važna vrijednosna načela: dostojanstvo svakoga čovjeka, obitelj, budućnost naroda, odgoj djece i mladih, brak, dostojan život starijih ljudi. Crkva nema ni gospodarsku ni političku moć i vlast, ali ima snagu moralnog autoriteta po kojemu je oduvijek cijenjena i poštivana u hrvatskom narodu.
Cilj i zadaća socijalnog nauka u Hrvatskoj jest socijalnim govorom Crkve dati svoj doprinos razvoju hrvatskoga društva jer, kako to naglašava papa Benedikt XVI., socijalni nauk Crkve je „ljubav u istini u društvenom pitanjima”.
Nemilosrdan liberalni kapitalizam
Nova socijalna učenja su se probila enciklikom (Rerum novarum) pape Lava XIII. godine 1891. pod utjecajem velikih posljedica industrijske revolucije i urbanizacije na socijalnu situaciju radnika i stanovništva. U fokusu nauka je od početka pitanje siromaštva radnika, ali i starijih osoba. U kojoj je to mjeri prepoznato u Hrvatskoj, pa i na Vašoj katedri?
Ovakav socijalni nauk Katoličke Crkve, kakav imamo danas, počeo se razvijati krajem 19. stoljeća, a neposredni povod bilo je teško socijalno stanje radnika u odnosu na liberalni kapitalizam koji je, nažalost, i danas velikim dijelom prisutan u svijetu. Tada kao i danas Crkva se zauzima za one koji su oštećeni i iskorištavani u žrvnju „nemilosrdnog kapitalizma”. Crkva traži od države da pravednim zakonodavstvom onemogući iskorištavanje kako pojedinaca tako i određenih skupina ljudi koji su primjerice prisiljeni raditi nedjeljom premda to ne žele.
Na Katedri socijalnog nauka Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokušavamo i pisanom i govornom riječju konkretizirati socijalni nauk Crkve na hrvatske prilike. Različite su teme kojima se bavimo, različiti su sugovornici, a na osobit način pokušavamo prenositi poruke pape Franje kojemu su na srcu siromašni i od društva odbačeni ljudi kao i starije osobe prema kojima ima poseban odnos.
Temeljno načelo socijalnog nauka Crkve jest dostojanstvo ljudske osobe. Prema posljednjim podacima linija siromaštva u Hrvatskoj iznosi 2.710 kuna, a čak 61 posto svih korisnika mirovina (više od 700.000 osoba) prima mirovinu manju od tog iznosa.
Kako komentirate te brojke i općenito položaj umirovljenika u Hrvatskoj?
To su brojke koje bi u svima u Hrvatskoj koji imaju moć i vlast trebale potaknuti konkretne akcije koje će promijeniti situaciju na bolje. To se odnosi i na one koji su trenutačno na vlasti, ali i na one koji su u oporbi. Ima tema koje bi trebale ujedinjavati, a položaj umirovljenika u Hrvatskoj je svakako takva tema koja nadilazi i svjetonazorske i usko političke interese. I na tom području ima previše strančarenja.
Nije moguće ovdje raspravljati o uzrocima koji su doveli do tako teškog položaja umirovljenika. Međutim, zbog budućnosti hrvatskoga naroda i društva važno je – ne samo prije svakoga izbora ostati na obećanjima bez pokrića – nego činiti konkretne korake koji će s vremenom tu situaciju mijenjati na bolje. Mislim da hrvatski građani to zaslužuju i hrvatska država to može omogućiti. Svake godine 1. listopada slavimo „Međunarodni dan starijih osoba”, a 15. lipnja „Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama”. To su prigode da se i u hrvatskom društvu ukaže na težak položaj, ali i važnost starijih ljudi u našim životima. Upravo to sve češće naglašava papa Franjo: „Pandemija bolesti COVID – 19 pokazala je da naša društva nisu dovoljno dobro organizirana da bi dala mjesto starijim osobama, uz prikladno poštovanje njihova dostojanstva i njihove slabosti. Gdje nema brige za starije, nema budućnosti za mlade” (15. 06. 2020.).
Oslabila društvena solidarnost!
Što mislite nedostaje li u Hrvatskoj solidarnosti onih koji imaju s onima koji nemaju ili je to pitanje društvenog sustava koji nije utemeljen na takvim vrijednostima?
Kao što je poznato postoji osobna i društvena solidarnost. I jedna i druga solidarnost su bile na zavidnoj razini u vrijeme Domovinskoga rata. Kasnije se to promijenilo i novija empirijska istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj još uvijek prilično visoka osobna solidarnost, ali sve više slabi društvena solidarnost. Nažalost, suvremeni način života ne pogoduje solidarnosti kao takvoj. U socijalnom nauku Crkve govorimo o tri stupa na kojima bi trebalo počivati svako društvo: solidarnost, supsidijarnost i opće dobro.
Na svemu tome je potrebno raditi u hrvatskom društvu.
Na koji način se Crkva bori protiv siromaštva i ima li snagu i moć da utječe na promjenu ponašanja pojedinaca, ali i osoba na vlasti, pozivajući na društvenu odgovornost u sprječavanju bujanja siromaštva?
Dva su temeljna načina na koji se Crkva bori protiv siromaštva od početka kršćanstva. Prvi je preko Caritasa kao konkretne, djelatne, ljubavi
prema sestrama i braći u nevolji. To je u srži kršćanstva i prisutno od početka kršćanstva, a danas je to eminentni znak autentičnosti crkvenoga djelovanja i u Hrvatskoj i u svijetu. Drugi način, koji je u određenim povijesnim trenucima još važniji, proizlazi iz socijalnog učenja Crkve. Riječ je, naime, o oblikovanju vrijednosnog sustava pojedinaca koji onda mijenjaju svojim životom i radom situaciju u društvu.
Nijedna vjerska zajednica, pa tako ni Katolička Crkva, nema političku moć kojom bi mogla sprječavati bujanje siromaštva u svijetu. Ali ima ono, što na egzemplaran način pokazuje papa Franjo. Posjeduje snagu svjedočenja koja se ne može mjeriti sa snagom oružja ili bili kojom drugom vrstom moći u svijetu. Riječ je o utjecaju na ponašanje pojedinaca i određenih skupina koji onda pridonose promijeni odnosa u društvu.
Prednost životima starijih
Pandemija koronavirusa odnijela je i odnosi najviše života u starijoj populaciji. Neke države su se odlučile za oštre mjere protiv suzbijanja tog virusa, dok neke imaju opušteniji pristup zbog bojazni da se ne ugrozi ekonomska stabilnost, no taj pristup znači i veći broj žrtava. Dolazi se do moralne dileme, da li je bitnije održanje ekonomije i sprječavanje siromašenja koje isto donosi patnje, ili očuvanje ljudskih, ponajviše starijih života?
Očuvanje života ima uvijek prednost pred ekonomskom stabilnošću. Zašto? Zbog toga što se dostojanstvo čovjeka, svakoga čovjeka, temelji na njegovoj sličnosti s Bogom. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična kako bi on, čovjek, mogao upravljati svijetom na način kako to dragi Bog od njega u određenom povijesnom trenutku očekuje ili traži. Tako je i u ovom slučaju pandemije COVID – 19. Životi starijih ljudi, naših najbližih, djedova
i baka, onih koji se nalaze u domovima za starije osobe, imaju prednost pred trenutačnim slabljenjem ekonomije. Za mene kao čovjeka, vjernika, svećenika i teologa tu nema dileme. Tu nema drugoga puta.
Iako je prošlo već 30 godina od pada komunizma i uvođenja kapitalizma, čini se kako u Hrvatskoj imamo jedan od najgorih oblika kapitalizma, mnogi ga nazivaju i ortačkim kapitalizmom. Mito, korupcija, pogodovanja, zatim želja za beskrupuloznim stjecanjem bogatstva bez pravedne podjele radnicima, socijalna neosjetljivost za ugrožene skupine… Iako se velika većina ljudi deklarira vjernicima, dojam je da su mnogi skrenuli s tog puta?
Da, u pravu ste, u Hrvatskoj se velika većina ljudi deklarira kršćanima, vjernicima, a u javnom životu prevladava to što ste spomenuli. Kao da žive dva života, onaj privatni u kojem za njih vrijede jedna etičko-moralna pravila i onaj javni u kojem se ubrzo „prilagode načinu funkcioniranja” određene sredine. Takva situacija se neće promijeniti sama od sebe. Stoga nije dovoljno to samo konstatirati i u medijima kritizirati! Iznimno je važno u hrvatskoj javnosti stvoriti takvo ozračje koje će omogućiti potrebne promjene. Najteže se mijenja mentalitet koji je naslijeđen iz prošlosti. Jednom riječju, nadvladavanje modela homo duplex nema alternative. Vjerske zajednice posebno Katolička Crkva može i želi dati svoj doprinos na tom putu promjene. O tome govore i aktivnosti Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-e koji je otvoren za suradnju sa svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj.
Spasiti čovjeka u nevolji
Središnja poruka Isusova navještaja o dolasku “kraljevstva Božjega” uključuje i socijalnu dimenziju. Na posljednjem sudu postupak prema gladnima i žednima, bolesnima i siromašnima izjednačuje se sa stavom prema Isusu samome. Koliko je to prepoznato u suvremenoj Crkvi u Hrvata i da li u svojim predavanjima kritički propitkujete vjerodostojnost današnjeg crkvenog svjetonazora i prakse?
Da, u predavanjima studentima, u pisanoj riječi kao i u organizaciji različitih skupova želimo propitivati prvenstveno današnju crkvenu praksu kako bismo se što više približili onome
što danas od nas traži naš Učitelj i Spasitelj Isus iz Nazareta. Njemu je uvijek na prvome mjestu bio čovjek, i to čovjek u nevolji bez obzira na koji način je živio, kojem je narodu ili vjerovanju pripadao. Stoga i socijalni nauk Crkve shvaćam kao „instrument evangelizacije” kako je to još 1991. godine rekao sveti Ivan Pavao II.
Temeljno poslanje socijalnog nauka Crkve jest okupljati „različite” za isti stol kako bi u međusobnom dijalogu tražili opće dobro svih i svakoga osobno. O, kada bi se u tom pitanju više slušalo i slijedilo Nazarećanina!
Očigledno u Hrvatskoj postoji velika kriza morala na razinama vlasti i svih razina društva. Postoje li načini koji bi ipak mogli pomoći da se stanje svijesti s vremenom promijeni, a osobito da se vrati dostojanstvo starijih osoba?
Uvijek postoji način i načini kako u osobnom životu ali i u javnom životu mijenjati ono loše u bolje. Kriza, svaka kriza, je uvijek i prigoda za promjene na bolje. U odnosu na pandemiju bolesti COVIDA – 19 koja je prouzročila krizu, papa Franjo naglašava da se iz svake krize izlazi ili bolji ili gori. Ako želimo biti bolji, potrebno je izabrati put solidarnosti i promjena u načinu života, poslovanja, gospodarenja i promjena u donošenju političkih odluka. To vrijedi i za hrvatsko društvo u kojem je potrebno uistinu vratiti dostojanstvo starijim osobama.
Starije su osobe, rekao je papa Franjo u prosincu 2019. „poput stabla koja i dalje donose plod; iako pod teretom godina, mogu dati svoj poseban doprinos za društvo bogato vrjednotama i za potvrđivanje kulture života”. U Hrvatskoj se ne bi smjelo nikako zaboraviti da ima sve više starijih ljudi u odnosu na ukupan broj stanovnika. I to je socijalno pitanje koje zahtijeva javnu raspravu kako o dostojanstvu starijih osoba tako i o funkcioniranju hrvatskoga društva u cjelini – i danas i sutra.
Jasna A. Petrović Igor Knežević