Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske svakodnevno se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, žaleći se na zlouporabu instituta uzdržavanja, jer su kao primatelji uzdržavanja nerijetko izloženi povredama dostojanstva, prijevarama i zlostavljanju od strane davatelja uzdržavanja, zbog čega su prinuđeni putem suda tražiti da se ugovor raskine, no zbog dugotrajnosti sudskog postupka i svoje poodmakle životne dobi, najčešće sudski pravorijek ne dočekaju. Kako bi se smanjila ta pojava, Sindikat umirovljenika je kao nositelj i partner sudjelovao u više projekata, utječući na informiranost starije populacije.
Međutim, zbog očite podnormiranosti Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, bez odgovarajućih izmjena nije moguće spriječiti zlouporabe vezane na institut uzdržavanja. Iz tih razloga predlažemo izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima kako slijedi:
I. Ugovor o doživotnom uzdržavanju
Članak 580. Zakona o obveznim odnosima glasi:
(1) Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.
(2) Prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti na njegove posljedice.
Predlažemo da se nakon stavka 2. dodaju novi stavci 3., 4., 5., 6., 7. i 8. koji glase:
(3) Prilikom ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju ovlaštena osoba je dužna utvrditi da li ugovoru, kao njegov sastavni dio, priloži socijalna anamneza za sklapanje ugovora od strane nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta primatelja uzdržavanja. Ugovor bez posebnog mišljenja centra za socijalnu skrb je ništavan i ne proizvodi nikakve pravne učinke.
(4) Davatelj uzdržavanja ne može istovremeno imati tri ili više važećih ugovora o doživotnom uzdržavanju, te je dužan prilikom sklapanja ugovora predati ovlaštenoj osobi pisanu izjavu o tome.
(5) Registar sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju vodi se u centru za socijalnu skrb na čijem području živi davatelj uzdržavanja. Registar sadrži podatke o strankama iz ugovora, o datumu sklapanja ugovora, te o imovini koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.
(6) Ugovori o doživotnom uzdržavanju, kojeg sklapaju pružatelji socijalnih usluga (centri za socijalnu skrb, privatni domovi i udomitelji kao i njihovi zaposlenici i članovi njihovih obitelji) ništavni su, te ne proizvode nikakve pravne učinke.
(7) Prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju davatelj uzdržavanja dužan je predati ovlaštenoj osobi (sudac ili javni bilježnik) potvrdu, ne stariju od 30 dana, o nekažnjavanju za kaznena djela protiv života i tijela, te kazneno djelo protiv državne ili privatne imovine.
(8) Sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju smatraju se hitnim, a sud je dužan donijeti presudu u roku od 6 mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora.
Obrazloženje:
Zbog brojnih zlouporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja, nameće se zaključak o nužnosti intervencija države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb u korist. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju centar za socijalnu skrb sačinio socijalnu anamnezu jedne i druge strane, te ocjenjujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao neobavezno mišljenja za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovlaštena osoba – sudac ili javni bilježnik – bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priložena potvrda nadležnog centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavnosti ugovora.
Zabrana postojanja tri ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da mnogi davatelji uzdržavanja imaju više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zanimanje, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja primatelja uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i kod privatnih domova za starije i nemoćne osobe te udomitelja. S tim u vezi ovlaštene osobe prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju dužne su provjeriti je li davatelj uzdržavanja priložio izjavu o nepostojanju više ugovora o doživotnom uzdržavanju od dopuštenog broja.
Registar sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju je prijeka potreba jer će sadržavati podatke o broju sklopljenih ugovora po davatelju uzdržavanja, datume sklapanja ugovora te imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. Uvođenjem registra moći će se preventivno djelovati prema onim davateljima uzdržavanja koji su se praktično profesionalizirali i učinili lukrativnom djelatnost uzdržavanja starijih i nemoćnih osoba. Također, takav registar će omogućiti prikupljanje i analiziranje podataka o broju i naravi ugovora, a što je potrebno za spoznavanje problema i pronalaženje rješenja u budućnosti.
U cilju sprečavanja mogućih zlouporaba vezanih na utjecaj davatelja socijalnih usluga, njihovih zaposlenika ili članova njihovih obitelji, na osobu koja usluge koristi, potrebno je onemogućiti davatelje usluga da utječu te ishode sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Poznat je slučaj da su zaposlenici jednog centra za socijalnu skrb u Zagrebu imali 3-4 sklopljena ugovora o doživotnom uzdržavanju s osobama koje su se njima obraćale za pomoć.
Osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna što znači da ne smije biti kažnjavana za određena kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.
Sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode – životna dob primatelja uzdržavanja – imati prednost pri rješavanju sporova. Ovo zato što se nerijetko dešava da primatelj uzdržavanja umre prije skončanja postupka, a tek njihovim nasljednicima ostaje mogućnost da spor nastave sa slabim izgledima da spor dobiju jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali primatelji uzdržavanja.
II. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima. U taj Zakon ugrađen je 2006. godine, a dotle je kao neimenovan ugovor bio primjenjivan u praksi. Iz Zakona o nasljeđivanju preuzet je institut ugovora o doživotnom uzdržavanju. Oba ugovora su vrlo slična, kako formom tako i sadržajem. Sam naziv ugora „doživotno uzdržavanje“ i „dosmrtno uzdržavanje“ dovodi u zabludu u pogledu identifikacije ugovora tako da primatelj uzdržavanja nerijetko ne zna koji ugovor potpisuje. Obveze davatelja uzdržavanja praktički su identične u obje vrste ugovora. Ugovori moraju biti sastavljeni u pisanom obliku. Oba ugovora moraju se ovjeriti na sudu ili solemnizirati kod javnog bilježnika. Ono što ih čini različitim jeste određivanje trenutka transfera imovine primatelja uzdržavanja. Dok je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine primatelja uzdržavanja odgođen do njegove smrti, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine uzdržavanog moguć je odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika. Uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržavanje potrebite osobe, a prijenos imovine te osobe tek je kao naknada posljedica uzdržavane, nema nikakvih opravdanih razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favorizira osoba davatelja uzdržavanja u odnosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. A kad se uzme u obzir da najveći broj zlouporaba instituta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, postavlja se pitanje zašto omogućiti da se, za potpuno istu činidbu, a to je uzdržavanje primatelja uzdržavanja, omogućuje davatelju dosmrtnog uzdržavanja da odmah otuđi imovinu uzdržavanog, a da praktično nije niti započeo s obvezom uzdržavanja.
U uvodno spomenutom Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske , koji godišnje kontaktira oko 2000 starijih osoba, najčešće se prijavljuju zlouporabe nastale sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te nije rijedak slučaj da primatelj dosmrtnog uzdržavanja iz vlastite lijepe kuće ili udobnog stana završi u vlažnom sobičku kojeg mu je „dobrohotno“ namijenio davatelj uzdržavanja nakon što se požurio da proda imovinu koju je stekao sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
Iz svih navedenih razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sadržane u člancima 586., 587., 588. i 589 ukinu, a time i institutu dosmrtnog uzdržavanja i u svim drugim zakonskim propisima u kojima je na bilo koji način spomenut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (npr. Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi).
