Dr.sc. Katarina Peović, glavna koordinatorica parlamentarne stranke Radnička fronta, nerijetko istupa za saborskom govornicom s pitanjima od interesa za radnike i umirovljenike. Kad je riječ o mirovinskom sustavu, uvijek naglašava da je temeljno načelo jačati prvi javni stup, te napustiti koncept nastavka privatizacije, jer taj pristup podrazumijeva da se radnicima, umjesto prava na mirovinu, određenu uplaćenim doprinosima i principima međugeneracijske solidarnosti, njihovi mirovinski doprinosi po sili zakona usmjeravaju na individualizirane račune iz kojih se kupuju razni oblici imovine o čijoj budućoj vrijednosti i prinosima ovise buduće mirovine svakog radnika tj. budućeg umirovljenika pojedinačno.
Tako radnici postaju prisilni kupci financijske imovine (po zadnjim izmjenama u tzv. “mini reformi mirovinskog sustava”, čak i nekretnina iako se očekuje da pukne napuhani nekretninski balon, a da ne govorimo o tome da se na taj način diže cijene nekretnina) o kojima im ovisi buduća mirovina, makar najveći broj njih nema niti dovoljno znanja niti su u mogućnosti o tome donositi informirane odluke. U njihovo ime njihovom ‘mirovinskom štednjom’ i ulaganjima upravljaju četiri inozemne banke koje ubiru sigurne i visoke profite kroz razne naknade, ali rizik njihovih ulaganja uvijek snose sami radnici kao budući umirovljenici.
Ukinuti drugi mirovinski stup
Umjesto da se ide prema ukidanju drugog mirovinskog stupa i poništenju privatizacije mirovinskog sustava, zadnjim zakonskim izmjenama (četiriju zakona koji reguliraju rad mirovinskih fondova) Vlada je od 1. siječnja 2024. proširila kategorije imovine u koje mogu ulagati privatni fondovi drugog stupa, te su radnici stavljeni pred još veći raspon izbora koje ne mogu izbjeći. Time se navodno diverzificira rizik ulaganja i povećava mogućnost ostvarenja većih prinosa, a zapravo se dodatno individualizira rizik za svakog radnika koji mora odlučiti da li će o svim dodatnim opcijama sam odlučiti ili će prepustiti da se odluke u njegovo ime donose po unaprijed definiranom obrascu i gdje će u konačnici radnik/ca snositi posljedice tih odluka.
U konačnici, kako dosadašnji „mito“ u vidu isplate 15 posto keša nije bio dovoljan, pa je čak 80-tak posto svih novoumirovljenih biralo povratak u mirovinu samo iz prvog stupa koja je bila povoljnija, sada se mito povećao na do 20 posto, kako bi se novac mogao nenamjenski trošiti za pokrivanje ovrha, plaćanje dugova i investiranje u potrošnju. Peović naglašava kako su zapadnoeuropske zemlje redom odbacile model privatizacije mirovinskog sustava i zadržale se na (parametarski) modificiranim sustavima međugeneracijske solidarnosti što im je osiguralo i puno manje administrativne troškove upravljanja mirovinskim sustavom i osjetno više ‘stope zamjene’ – udjela prosječne penzije u prosječnoj plaći.
Razlozi ograničavanja ili potpunog dokidanja drugog stupa su povećanje javnog duga te financijski gubici koji su posljedično imali utjecaj na rezanje troškova socijalne sigurnosti te nižu stopu ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i kulturu te povećanje poreza na potrošnju, ali su utjecali i na niže mirovine, poruka je Radničke fronte.
Kako bi ostvarili prinos na uplate koje svaki mjesec stižu u fond, OMF-ovi plasiraju sredstva koja radnici izdvajaju od bruto plaće i koja im je država povjerila na upravljanje toj istoj državi po kamatnoj stopi od oko 6 posto. Uvođenje drugog mirovinskog stupa povećalo je javni dug, poskupilo zaduživanje države, a mirovinski sustav postao je izloženiji opasnim rizicima špekulativnog financijskog kapitala. Drugi mirovinski stup stoga je potrebno ukinuti, a sredstva osiguranika koja se nalaze na računima obveznih mirovinskih fondova transferirati u državni proračun.
Tako bi se smanjio proračunski trošak servisiranja javnog duga te bi se istovremeno ukidanjem naknada za upravljanje ostvarile milijunske uštede koje bi se transferirale na mirovinske račune osiguranika. Sredstva uplaćena na mirovinske račune privatnih fondova su ustvari osobna imovina osiguranika, međutim njihova isplata na depozitne račune u bankama imala bi nepovoljan utjecaj na ekonomiju budući da bi uzrokovala inflacijski pritisak s kojim se industrijski nerazvijena ekonomija periferije poput Hrvatske ne bi mogla nositi.
Ukidanje svih povlaštenih mirovina
Prema Radničkoj fronti, „potrebno je ukinuti sve povlaštene mirovine (npr. za bivše saborske zastupnike) te lažne i previsoke invalidnine (ne i za prave invalide), koje su se obilato dijelile u 1990-ima radi stvaranja HDZ-ove klijentističke mreže i kao (neodrživa) zamjena za desetke tisuća radnih mjesta uništenih u privatizacijama i „tranziciji“. Dio uštede koji bi se ostvario rezanjem povlaštenih mirovina potrebno je preusmjeriti u prvi mirovinski stup.
Radnička fronta poziva i pomalo utopistički na postupno smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 godina (žene) i 60 godina (muškarci), umjesto ideje neoliberalističkih „znanstvenika“ da se u mirovinu ide tek sa najmanje 67 godina. Za razliku od trenutnih političkih trendova za povećavanjem dobi umirovljenja, a koji su u neskladu s tehnološkim razvojem čovječanstva, dobnu granicu umirovljenja postepeno treba smanjivati, a ne povećavati, naglašavaju.
Nadalje, zahtijevaju subvencioniranje režija najugroženijim umirovljenicima, jer je prosječna mirovina u Hrvatskoj 2023. godine iznosila 479,21 eura. U susjednoj Sloveniji je prosječna mirovina 811,35 eura, znači za 332,14 eura više nego u Hrvatskoj! Udio prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći je od 2018. do 2022. godine pao s 40 na 37 posto! Peović podsjeća kako je HDZ dao predizborno obećanje da će mirovine biti na razini od 50 posto plaće.
Zaustaviti siromaštvo
Čak 600.000 ili 52,5 % od ukupnog broja umirovljenika ima mirovine ispod praga rizika od siromaštva. Radnička fronta smatra da je potrebno najugroženijim umirovljenicima subvencionirati režije javnih i komunalnih poduzeća. Svi umirovljenici koji su odradili puni radni staž zaslužuju dostojanstvenu mirovinu pa predlažu da bi se uvođenjem poreza na neto bogatstvo mogle financirati mjere za poboljšanje života umirovljenika.
Radnička fronta smatra da dobnu granicu umirovljenja postupno treba smanjivati, a ne povećavati. Tako će radnici nakon višedesetljetnog radnog staža dobiti mogućnost ranijeg umirovljenja (uz veće penzije), pritom omogućujući zaposlenje mlađim radnicima koji vrlo često dugo vremena rade za male plaće (prekarni rad, stručno osposobljavanje) te nemaju mogućnost da steknu odgovarajuću razinu znanja i iskustva kako bi zamijenili starije radnike.
S obzirom na trend povećanja starijih osoba u ukupnom broju stanovnika potrebno je donijeti strategiju i plan pružanja socijalnih usluga za starije koji bi uključivao izgradnju novih smještajnih kapaciteta te revidiranje cijena socijalnih usluga za starije i nemoćne u skladu s njihovim primanjima. Gradnja novih domova je obaveza i države i lokalne samouprave, a problem nedostatka domova potrebno je riješiti uvođenjem samodoprinosa za izgradnju domova ili direktnom intervencijom države.
Zadnja poruka: neka bogati sufinanciraju siromašne!
Jasna A. Petrović
