Dr.sc. Marijana Neuberg izvanredna je profesorica, doktorica znanosti socijalne gerontologije i pročelnica odjela za sestrinstvo na Sveučilištu Sjever.
U vašim znanstvenim radovima istražujete sustav palijativne skrbi u Hrvatskoj u kojem ističete da medicinskim sestrama nije osigurano dovoljno specifične edukacije za rad u palijativi, odnosno da je u Hrvatskoj u praksi često naglasak na zbrinjavanju fizičkih potreba pacijenta. Što je po vašem mišljenju potrebno promijeniti kako bi se pacijentima pružila još veća potpora?
U proteklih godina u Republici Hrvatskoj u edukaciji o palijativnoj skrbi uvele su se brojne promjene koje su vrlo ohrabrujuće. Naime, od 2013./2014. godine na preddiplomske studije sestrinstva uveden obvezan kolegij Palijativna zdravstvena njega. To je velika prekretnica jer poznato je kako višom razinom obrazovanja razvijaju se i sposobnosti promišljanja i kritičkog zaključivanja koje su nužne za medicinsku sestru kako bi mogla sagledavati sve dimenzije čovjekovog bića i kako bi mogla prepoznati te odgovoriti na potrebe koje iz njih proizlaze.
U svakodnevnom radu medicinskih sestara/tehničara naglasak se stavlja na zadovoljavanju fizičkih potreba pacijenata kao što je promjena položaja pacijenta, primjena terapije, određeni medicinsko tehnički zahvati, prevencija i zbrinjavanje komplikacija dugotrajnog mirovanja… i to su vidljive i mjerljive aktivnosti. Hrvatska komora medicinskih sestara je 2018. godine objavila „Kompetencije medicinske sestre u specijalističkoj palijativnoj skrbi“ u kojem su navedene ključne kompetencije medicinske sestre prema Europskom društvu za palijativnu skrb, a među kojima su: „omogućiti bolesniku da se tijekom cijele bolesti osjeća što ugodnije, da je bez bolova i drugih simptoma bolesti, pružiti pomoć i podršku obitelji“, „udovoljiti bolesnikovim psihološkim, socijalnim potrebama i duhovnim potrebama“.
Stoga, možemo reći da uz pružanje fizičke skrbi i razgovor s pacijentom o njegovim emocijama, problemima, pružanje emocionalne potpore pacijentu i obitelji, uvažavanje kulture iz koje dolazi, poštivanje rutine i slično su postale aktivnosti o kojima se govori i uči na studiju sestrinstva, te svakodnevno primjenjuje u praksi.
Na studiju sestrinstva podučava se studente studija sestrinstva kako da promatraju „pacijenta u cjelini, a ne samo bolest od koje boluje pacijent, studenti se poučavaju o komplementarnim i alternativnim metodama skrbi, o provođenju muzikoterapije, tehnika relaksacije, o prakticiranju duhovnosti, umjetnosti u palijativnoj skrbi i na to smo iznimno ponosni.
Vlastiti dom nije jamstvo „ugodne“ smrti
U razvijenim zemljama Europske unije posljednjih desetljeća naglasak je stavljen na što duži boravak osobe starije dobi u svom domu zbog niza pozitivnih razloga. Logično bi bilo i da osobe kojima se bliži kraj života svoje posljednje trenutke provode kod kuće, a ne u bolnici, s obzirom da sam odlazak u bolnicu izaziva dodatni stres pacijentu? Na koje načine bi država mogla potaknuti ostajanje palijativnih bolesnika u svojim domovima?
Osobe starije dobi utječu na društvo, čine društvenu strukturu i nose teret društvenih uloga unatoč borbi sa predrasudama i diskriminacijom, sa „ageizmom“, poteškoćama u komunikaciji… Najviše od svih drugih dobnih skupina, osjećaju jaku privrženost svom domu, ali i svim važnim događajima, uspomenama, iskustvima, prijateljima. Boravak u vlastitom domu pruža im sigurnost u kojoj nema straha od nepoznatog.
Pristup svakoj osobi starije dobi mora biti individualan. Smještaj u dom ili pak boravak u vlastitoj kući sami po sebi nisu jedini faktor za osiguranje kvalitetnog starenja. Ono uključuje mnogo faktora kao što je: psihološko blagostanje, financijska sigurnost i sigurnost okoline u kojoj borave, prakticiranje duhovnosti, tjelesno i mentalno zdravlje, podrška obitelji, prijatelja, zajednice…
Smatram da bi jačanje izvaninstitucionalne skrbi u našoj zemlji moralo biti vidljivije. Snaga izvaninstitucionalne skrbi stavlja naglasak na jačanje sposobnosti pojedinca, ali i jačanje uloge obitelji. Potrebno je oformiti i osnažiti servise lokalne zajednice, uključiti dobrovoljni rad volontere posebice za podršku članova obitelji.
Vidljivo je da patrijarhalnu obitelj zamjenjuje nuklearna, migracije radi posla su svakodnevne, a žene su radno aktivne već godinama. Ženski članovi obitelji su okosnica skrbi za oboljelog člana i čine oko 80% neformalnih njegovatelja u RH te je jasno da upravo toj skupini treba podrška i pomoć ako njeguju svog člana obitelji kod kuće.
Žene su neformalne njegovateljice
Smatram da bi prvi i najvažniji korak bio u zajednicama oformiti volonterske servise za pomoć obitelji koja njeguje oboljelog. Također, lokalna zajednica osim institucijske skrbi trebala bi ponuditi dnevni ili poludnevni boravak, radionice u trajanju od nekoliko sati za osobe starije dobi, osobe koje su u palijativnoj skrbi kako bi kvalitetno provodili vrijeme u zajednici u kojoj su i s kojom su cijeli život živjeli.
Većina naših građana poznaje službe zdravstvene njege u kući te patronažnu skrb kao neki oblik izvaninstitucijske skrbi, a volontere i gerontoservise samo rijetke zajednice nude.
U jednom radu ste napisali da u palijativnoj skrbi pacijenti imaju pravo sudjelovati u odlukama koje se donose u vezi s njihovom skrbi, za razliku od odluka u kurativnoj medicini. Koje su prednosti takvog zajedničkog odlučivanja u liječenju?
Želimo li razvijati moderan zdravstveni sustav u kojem je pacijent u središtu skrbi i u kojem se naglašava pacijentovo zadovoljstvo, iznimno je važna upotreba holističkog pristupa koji je suprotnost medicinskom modelu kojeg danas imamo. Naime, bolnice i domove za osobe starije dobi ne čine zidovi već ljudi koji u njima žive i rade.
U radu s pacijentima koji imaju potrebu za palijativnom skrbi, tj. teško bolesnim pacijentima s uznapredovalim i neizlječivim bolestima, psihološke, socijalne i duhovne potrebe još više izlaze na vidjelo i skrb bi trebala biti orijentirana prema svim potrebama koje proizlaze iz fizičke, psihološke, socijalne i duhovne dimenzije čovjeka. Staviti pacijenta u središte skrbi i uključiti njega i njegovu obitelj kao aktivnog partnera u skrb neizmjerno je važno.
Hospiciji nisu zidovi
Uključivanjem pacijenta u skrb pokazujemo mu da ga poštujemo i cijenimo, a ako su zadovoljene pacijentove socijalne, duhovne i psihičke potrebe on će biti zadovoljan provedenom skrbi. Potrebno je svima osvijestiti da čovjek na kraju svog života ima pravo više nego ikad prije reći svoje mišljenje, želje i odluke i ima pravo da se to uvažava i poštuje.
Vrlo često se u palijativnoj skrbi pojavljuju i etičke dileme, gdje osobe u terminalnoj fazi trpe neopisive bolove. Koje je vaše mišljenje, treba li Hrvatska ići u smjeru da omogući pojedincu odabir eutanazije ako on to želi?
Ako znamo da je palijativna skrb aktivna, cjelovita skrb za osobu s uznapredovalom, progresivom bolesti ona uključuje i: ublažavanje boli i drugih simptoma te pruža psihološku, socijalnu i duhovnu podršku pa prostora za eutanaziju po mom mišljenju nema.
Smatram da je pravilno provedena palijativna skrb jedini i pravi protuargument eutanaziji. Naime, danas imamo sjajno educirane zdravstvene djelatnike, koordinatore za palijativnu skrb po županijama, mobilne palijativne timove koji skrbe za svoje pacijente u njihovim kućama i pružaju im mir i dostojanstvo potpunom skrbi. Iz ovdje napisanoga bi izgledalo kao da je sve idealno, no znam da postoje krajevi naše zemlje gdje ne postoje stacionarni smještaji, gdje se za osobu na kraju svog života nema tko brinuti, nema ju se kamo smjestiti…Akademskoj, stručnoj i cjelokupnoj javnosti to mora biti cilj, kako da skrb dođe k svakom korisniku posebice na kraju njegovog života.
Najčešće je zanemarivanje
U svojim radovima proučavate i nasilje nad starijim osobama u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj. Podatke o nasilju dobivali ste direktno od medicinskih djelatnika. Koliko često je nasilje nad starijim osobama u tim ustanovama, i je li ono veće u odnosu na druge dobne skupine? Na koji sve načine se ispoljava to nasilje, i tko zapravo vrši nasilje, članovi obitelji ili sami djelatnici?
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da otprilike 1 od 6 osoba od 60 godina i starijih doživjela neki oblik zlostavljanja u društvenim okruženjima tijekom 2021. godine, odnosno, da je je tijekom COVID -19 pandemije stopa zlostavljanja osoba starije dobi porasla.
Osobe starije dobi češće su izložene zanemarivanju gdje se svjesno se ne podmiruju potrebe koje imaju te ih se izlaže rizicima narušavanja fizičkog i mentalnog zdravlja. Neki od oblika zanemarivanja su: uskrata hrane, lijekova, vode, odijevanje u neadekvatnu ili prljavu odjeću i obuću …U većem su riziku osobe koje nose slušni aparat, naočale, teško pokretne ili nepokretne osobe, osobe oboljele od demencije, samci, osobe bez imovine, obitelji..
Ovim putem apeliram na sve osobe starije dobi da prijave bilo koji oblik nasilja jer je ono nedopustivo u bilo kojoj dobi i sredini, također nadam se da će se podizati svijest svih ljudi o ovom fenomenu kako bi se spriječilo zlostavljanje i osiguralo da se oni slučajevi koji se dogode odmah prijave.
Prijavite svaki slučaj zlostavljanja
Naime, većina slučajeva zlostavljanja osoba starije dobi ostaje neotkrivena i neprijavljena najčešće poradi srama, osjećaja krivnje, nemoći i ovisnost starije osobe o osobi koja skrbi o njoj ili ju njeguje.
Osobe koje su smještene u domovima za starije i nemoćne osobe, domovima za psihički bolesne odrasle osobe te bolnicama i ustanovama za trajnu brigu i njegu mogu biti izložene nasilju u tim ustanovama. Osobe starije dobi sklone su okrivljavanju sebe zato što smatraju da je situacija u kojoj su se našle za njih sramota te neće priznati da je zlostavljana zato što smatra da će se zlostavljanje povećati, da će se nju izolirati u instituciji. Zdravstveni djelatnici o ovoj temi moraju govoriti u stručnim krugovima, ali još više među osobama starije dobi. Naime, upravo jasno komuniciranje da je to pogrešno i da nasilje treba razotkriti dati će snagu našim osobama starije dobi u instituciji da progovore o situacijama koje im nisu bile ugodne.
Igor Knežević
Jasna Petrović
