U društvenim odnosima, kroz povijest, razvile su se neke određene forme ponašanja, koje su se održale do danas. I kod nas su mnoge od tih formi uobičajene kao lijepo međuljudsko ophođenje. Na nama je da ih i dalje njegujemo. U knjizi Bonton, sa savjetima za lijepo ponašanje iz 1953.godine, među savjetima za ponašanje u tramvaju piše: “Starijoj ženi, svakom slabom, bolesnom ili umornom čovjeku ,starcu i ženi s djecom ustupit će svoje mjesto svaki muškarac i mlađa žena.” U knjizi “Ilustrirani Bonton i protokol” iz 1996. godine, u poglavlju pod naslovom “Na tramvajskim tračnicama” između ostalog piše: “Obzirnost je prvo i osnovno pravilo kod najstarijeg i najmasovnijeg gradskog prometnog sredstva koje vozi po tračnicama, u tramvaju… Prilikom ulaska i izlaska, treba prednost dati starijim osobama, ženama s djecom, trudnicama, invalidima… zbog pristojnosti, ali i njihove sigurnosti. U samim kolima, istim se kategorijama ljudi prepušta mjesto za sjedenje…“
Odnos prema starijima, u velikoj je mjeri uvjetovan odgojem unutar vlastite obitelji i učenjem u školi. Obitelj prije svega mora biti za sve njezine članove mjesto ljubavi, emocionalne topline, bezuvjetne međusobne podrške i brige. Pristojno je u tramvaju ustupiti sjedalo starijoj osobi, to je dio pisanog i nepisanog pravila lijepog ponašanja, koji nam se odmalena usađuje. Za prevladavanje predrasuda u vezi odnosa mladih prema starijima, važno je poticanje solidarnosti i druženja starih i mladih. Neki od najčešćih stereotipnih vjerovanja i predrasuda o starijima su kako su svi stari ljudi isti, da starost počinje sa 60 godina, da stari ljudi nisu produktivni, da su teret društvu, da su uglavnom bolesni i nesposobni odlučivati o svom životu… Ovakvo marginaliziranje osoba treće životne dobi nije novijeg datuma, već proizlaze iz odnosa društva spram starijih kroz povijest.
S druge strane, postoje i predrasude o mlađima! “Današnja mladež voli luksuz, ne znaju se lijepo ponašati niti slušati autoritete. Ne poštuju starije i vole brbljati i tračati. Ne ustaju više kada starija osoba ulazi u sobu. Suprotstavljaju se roditeljima i tiraniziraju svoje učitelje!” Možda ste pomislili da je ovo citat s nekog portala, da je to suvremena kritika upućena mladima koji šaraju po zgradama, piju energetska pića iz konzervi i ostavljaju smeće u parkovima, koji glasno galame noću i ne dižu se starijim ljudima u tramvaju ili autobusu. Ako ste to pomislili, niste u pravu, jer je citirani tekst, davno, još u petom stoljeću prije nove ere, napisao starogrčki dramatičar Sofoklo! Svjedoci smo da se od antike ništa ne mijenja, stariji kukaju za dobrim starim vremenima, kada je sve bilo bolje, a mladi im uzalud prigovaraju, da je to vrijeme nepovratno prošlo.
Je li nekad bilo bolje? Jesu li mladi bili pristojniji? Bolje odgojeni? Ili svaka generacija pjeva istu pjesmu: „Nekada je bilo bolje!“
Hoće li i današnja mladež jednoga dana, svojim unucima, pričati kako je baš ovo vrijeme bilo super? O ovoj temi, staroj valjda kao i sam svijet, napisani su već traktati. Živimo sve dulje, što znači da se svakodnevno povećava udio starijih ljudi u društvu. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će do 2050. godine na svijetu biti dvije milijarde starijih od 60 godina, a 80 posto će ih živjeti u zemljama s nižim ili srednjim prihodima.
Kako se društvo odnosi prema starijima, po istom obrascu ponašaju se i djeca. “Mene i moju braću odgajali su da poštujemo starije – bilo susjede u zgradi, bilo nepoznate, starije osobe u tramvaju ili autobusu. Rođena sam u Rijeci, ali odrasla u Zagrebu i sjećam se, kako sam se odmalena s roditeljima vozila onim starim tramvajem”, kaže gospođa Jasna, iz malog društva u kvartovskom kafiću.
Umirovljenik Marko dodao je da on može cijelu vožnju odstajati u tramvaju, a da vidi mlade kako sjede zagledani u mobitele i ne reagiraju kad je u blizini starija osoba, kojoj bi trebali ustupiti sjedalo. U naš razgovor, koji je načuo dok nas je posluživao, uključio se i mladi konobar, student Stipe. Rekao je da ne brani mlade, ali da i stariji sugrađani znaju biti nepristojni u tramvaju.
Prije dva tjedna. oko 8.30 sati, s koferom i ruksakom ušla sam u tramvaj. Stala sam u širi prostor između dva sjedala. Lijevo od mene, sjedila je mlada djevojka koja je svo vrijeme vožnje, od Vjesnikovog nebodera do stanice prije autobusnog kolodvora, surfala po mobitelu. S moje desne strane, na povišenom sjedalu, bila je djevojka od oko 20 godina, s debelim slojem tamnog pudera na licu i istetoviranim obrvama. Obje te mlade putnice, imale su samo male torbice, malo veće od novčanika. Cijelo vrijeme je gledala visoko iznad mane, kao da sam prozirna. Djevojka koja je bila s moje desne strane, progurala se ispred mene i izašla na stajalištu kod Autobusnog kolodvora, s ja sam sa svojom prtljagom izašla za njom.
Vraćala sam se trajektom iz Supetra na otoku Braču, prema Splitu. Ovaj put imala sam dva kofera i s pokretnim stepenicama u trajektu sam se odvezla do salona u trajektu. Kada smo se približavali Splitu krenula sam, prije gužve, prema jednom od izlaznih vrata u salonu. Prišla sam vratima i u isti tren se ustao mladi Filipinac i pridržao mi vrata da izađem. Ali, tu nije kraj priče! Vratio se za pola minute sa svojim ruksakom i ponudio da mi pomogne. Uzeo je veći kofer i ispred mene se spustio kompliciranim stepenicama do trajektne rampe. Zahvalila sam mu i za svaki slučaj, malo se odmakla od rampe, budući da su se ovoga ljeta događali česti kvarovi rampi na trajektima. Čekajući izlazak iz trajekta sjetila sam se onih djevojaka iz tramvaja u Zagrebu i usporedila njihovo ponašanje prema meni, starijoj osobi, i ponašanje ovog nepoznatog mladića, koji je iz kilometrima udaljene zemlje došao raditi u Hrvatsku. Sjetila sam se i raznih tekstova prepunih negativnih stavova prema stranim radnicima.
Na žalost, živa je istina da pravila lijepog ponašanja polako umiru. Počnimo od toga kako se djeca ponašaju pred odraslima, pred nastavnicima u školi, prema starijima općenito ,ali i prema svojim kolegama. Bonton kakav se nekada poštovao, danas je nemoguće primijeniti, jer su se granice pomjerile. Ono što je nekada bilo nepristojno, danas je, u nekim situacijama, čak i poželjno. Ako želiš doći do nekog cilja, bilo u poslu ili u privatnom životu, savjetuju te da ne trebaš biti ljubazan, nego uporan, bezobrazan, bezobziran. Na kraju, nije teško zaključiti da nas ima svakakvih.
Drenka Gaković
