Sve se češće u novinama i po portalima čitaju katastrofične izjave raznih znanstvenika i političara kako će mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti propasti zato jer se oko 40 posto troškova moraju namiriti od države. Osobito je to bilo vidljivo za vrijeme kampanje, kad su znanstvenici poput dr. Nestića, koji je inače vrlo blizak bankama i dugo bio predstavnik članova u Nadzornom odboru Mirovinskog fonda Erste banke, ocijenio kako su u predizbornoj kampanji većina prijedloga i obećanja u perspektivi prebacivana na proračun.
“Izdaci koje proračun trenutno nudi, otprilike četiri posto pokriva se za mirovine, a oko šest posto kroz doprinose. Oni nisu ni približno dovoljni da pokriju sve mirovine. Ako želimo samoodrživ sustav mirovina, trebalo bi sve funkcionirati kao klasično osiguranje, što se uplati, može se povlačiti. No, ovo je javni sustav i čini se zgodno podijeliti primanja u obliku mirovina. Hrvatska jako puno troši, proračun ima limite i ako povećavate izdvajanja za mirovine, drugdje ih morate smanjiti.“ Tako je rekao Nestić i time dao naslutiti da je hrvatski mirovinski sustav ugrožen i pred raspadom.
Isto je u predizbornoj kampanji glasno zagovarao i sada propali saborski zastupnik Nađi iz Fokusa koji je težio sve ubrzanijoj privatizaciji mirovinskog sustava kroz drugi i treći mirovinski stup, smanjivanje prvog stupa i povećanje nenamjenskog korištenja „ušteđevine“ drugog stupa na čak 25 posto. Suludo, jer to bi oslabilo svrhu mirovine da štiti od siromaštva u starosti.
Još 2018. godine je tadašnji ministar Pavić rekao medijima kako godišnje za mirovine nedostaje 17 milijardi kuna (2,26 milijarde eura), da je „to pet Peljeških mostova“. Da li je stvarno tako?
Samo 9,5 BDP-a za mirovine!
U najnovijem izvještaju o poslovanju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u 2023. godini vidljivo je da su ukupni prihodi od mirovinskih doprinosa u prošloj godini porasli za više od 15 posto, jer su porasle i plaće, kao i broj zaposlenih. Prihodima od doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti financiraju se mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskog osiguranja na temelju priznatih prava, troškovi provedbe osiguranja i troškovi administracije Zavoda. Ostvareni su 2023. godine u iznosu od 4,384 milijardi eura, čine 58,63 posto ukupnih prihoda, a u odnosu na 2022. godinu veći su za 15,3 posto.
U ukupne mirovinske doprinose uključeni su i kapitalizirani doprinosi u iznosu od 197,4 milijuna eura i veći su za 29,1 posto u odnosu na 2022. godinu zbog većeg broja osiguranika koji su se odlučili za korištenje mirovine samo iz I. stupa umjesto za mirovinu iz I. i II. stupa obveznog mirovinskog osiguranja. No, to je opet posve druga priča o kojoj je u Hrvatskoj nepreporučljivo pisati.
No, valja naglasiti da je Hrvatska za ukupna mirovinska davanja 2023. godine izdvojila samo 9,5 posto bruto društvenog proizvoda, dok je europski prosjek daleko viši, čak 13,6 posto 2020. godine (posljednji poznati podatak). Hrvatski je udjel izračunala sama novinarka i urednica Večernjeg lista, jer službeni podaci „kasne“ oko dvije godine.
Mizerija od mirovinskih doprinosa
Isto je tako s visinom mirovinskih doprinosa na plaće. Hrvatska ima samo 15 posto za prvi mirovinski stup, a ako i dodamo onih pet posto oduzetih od prvog stupa i predanog na upravljanje mirovinskim fondovima stranih banaka, to je ukupno samo 20 posto. U Sloveniji su doprinosi viši od 24 posto, Austriji 22,8 posto, Finskoj 24,8 posto, Italiji čak 33 posto. No, ovi na vlasti, koje god da bili političke boje, kao da ne shvaćaju da bi mirovinski doprinosi trebali porasti, kao i mirovine uostalom, jer nas Europska komisija stalno upozorava da trebamo ojačati adekvatnost mirovina.
Prihodi iz proračuna odnose se na opće prihode i primitke te sredstva učešća za pomoći. U 2023. godini ostvareni su u iznosu od 3,086 milijardi eura i veći su za 15,4 posto u odnosu na 2022. godinu. Na što se troše proračunski novci? Na krpanje mirovina kako to govore uvaženi znanstvenici bliski financijskom sektoru? E, ne. Općim prihodima i primicima proračuna financira se dio obveza mirovinskog osiguranja koje nastaju priznavanjem i/ili određivanjem mirovina prema posebnim propisima (branitelji, saborski zastupnici, akademici, HVO-ovci itd.), zatim dodaci odnosno povećanje mirovina prema posebnim zakonima koji uređuju ta prava.
No, ono što se doista krpa je takozvani tranzicijski trošak uvođenja drugog mirovinskog stupa, odnosno nedostatak prihoda koji je posljedica uvođenja obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje. Tu je i nedostatak prihoda po osnovi smanjene stope doprinosa za poljoprivrednike, doprinosi za pojedine kategorije osiguranika sve u skladu s člankom 155. Zakona o mirovinskom osiguranju, odredbe Zakona o stažu s povećanim trajanjem (npr. beneficirani staž za policajce, vatrogasce, vojnike, pirotehničare).
Trojstvo opslužuje vlast
K tome u tu se ukupnu cifru uračunavaju, posve neopravdano, i jednokratna novčana primanja (npr. prošlogodišnja tri tzv. energetska odnosno antiinflatorna dodatka), a k tome i nacionalna naknada za starije osobe koja bi trebala biti u kategoriji socijalnih davanja, a tu su, vjerovali ili ne i – dječji doplatci koji pripadaju u demografska i socijalna davanja. No, službene mirovinske statistike sve su to strpale u isti koš. A znanstvenici i „stručnjaci“ onda to serviraju političarima, koji se poslije kunu kako se mirovinskim doprinosima pokriva malo više od polovice mirovina, pa prema tome i kroje nove politike i mjere. Užas za znanost, ali i užas za mizerne mirovine i nepravedno usklađivanje.
Tako su se, kako smo već pisali, to trojstvo znanosti, struke i birokracije dogovorilo s vlašću da se izmisli nova tzv. sveukupna prosječna mirovina, koja je daleko od realnosti prosječnih mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, već su u nju ugurani i ratni vojni invalidi, branitelji, političari, bivši i sadašnji, akademici i hrpa sličnih „zaslužnika“. I tako umjesto stvarnog udjela prosječne mirovine od jedva 42 posto, nova „sveukupna“ mirovina dospjela je do gotovo 47 posto. No, i to je daleko ispod oko 60 posto europskog prosječnog udjela.
Kad vam netko kaže da su mirovine u Sloveniji bitno veće od hrvatskih, a k tome su upravo uveli i 13. mirovinu, onda to još nekako progutate. No, kad čujete da je prosječna mirovina u Crnoj Gori prerasla prosječnu mirovinu u Hrvatskoj, već vam je ozbiljno muka. I Srbija nas polako preskače. A naša vlast ponosno naglašava kako je sačinila socijalno vrlo osjetljiv proračun za 2024. godinu. Ovu sada. A svi znamo kako nam je.
Jasna A. Petrović
Doprinosima bi se mogle pokriti sve mirovine!
U javnosti često čujemo o ugroženosti i neodrživosti mirovinskog sustava, no ne i da je daleko najveći uzrok tomu uvođenje 2. obveznog mirovinskog stupa 2002. godine. Naime, prihodi od doprinosa na plaće na temelju generacijske solidarnosti (1. mirovinski stup) u 2023. iznosili su 4,18 milijardi eura. Dakle, riječ je o 15 posto uplate u prvi stup. No, da ne postoji 2. stup u koji se uplaćuje pet posto doprinosa u četiri obvezna mirovinska fonda, već da se u prvi stup uplaćuje 20 posto doprinosa, tada bi se godišnji prihodi za mirovine povećali za još 1,4 milijarde eura, te bi ukupno iznosili 5,58 milijardi eura.
Rashodi potrebni za sadašnju isplatu mirovina iznose 7 milijardi eura, što znači da bi nepostojanjem 2. stupa pokrivenost mirovina doprinosima iznosila 80 posto. Važno je reći i kako bi rashodi bili još i manji, a time i pokrivenost još i veća, kada bi se izbacili troškovi mirovina za umirovljenike prema posebnim propisima i beneficiranim radnim stažom. I za kraj, ne postoji jasan i transparentan podatak o dosadašnjem tranzicijskom trošku i gubitcima koje je uvođenje obveznog 2. stupa nanijelo javnim financijama, no postoje računice (stručni i diplomski radovi itd.) da je riječ i o više od 17 milijardi eura. Dakle, još više novca bi bilo na raspolaganju za mirovine, i sada ne bismo govorili o prijetnjama održivosti mirovinskog sustava, već bi imala zdrav sustav, veće mirovine i prostora za još veće povećanje mirovina.
