- U javnom prostoru u Hrvatskoj sve se više progovara o obiteljskom nasilju, međutim, rijetko se objavljuju vijesti o nasilju nad starijim osobama. Zašto je to tako? Kako senzibilizirati javnost da se o nasilju nad tom dobnom skupinom građana više piše i govori? Činjenica je da u ukupnoj populaciji raste broj osoba starijih od 65 godina pa je za očekivati da će nasilje nad starijim osobama sve više zaokupljati pozornost i interes kako šire javnosti tako i stručnjaka, zar ne?
Odraz općeg odnosa, uglavnom lošeg odnosa društva, prema starijim osobama je kao prema teretu i skupini koja nije jednako značajna i vrijedna kao ostale dobne skupine. Ageizam je prisutan na svakom koraku. Postao je sastavni dio diskriminacije, stereotipiziranja i predrasuda na temelju dobne skupine pojedinca.
- Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svakoga mjeseca širom svijeta jedna od deset starijih osoba doživi zlostavljanje, neki oblik zlostavljanja. Imate li recentne podatke za našu zemlju? Što pokazuju statistike o nasilju nad starijim osobama u Hrvatskoj? Koliko često se prijavljuje nasilje nadležnim institucijama? Je li nasilje u porastu ili možda možemo govoriti o češćem prijavljivanju nasilja?
Kao prvo želim ukazati na veliki raskorak između broja prijavljenih slučajeva nasilja nad starijima i uz to povezanih statističkih pokazatelja. Broj prijava i statistički podaci su tek takozvani vrh sante leda nasilja koje doživljavaju starije osobe, odnosno ovo nasilje se rijetko prijavljuje. Uz to, pojava nasilja nad starijim osobama je složena i treba razlikovati nasilje koje stariji doživljavaju u obitelji, u institucijama ili od institucija koje brinu o njima, ili u zajednici. Nažalost, sustavnih podataka o rasprostranjenosti niti jednog od ovih oblika nasilja nad starijim osobama na nacionalnoj razini nemamo. No, podaci koje imamo na razini Grada Zagreba o nasilju nad starijima pokazuju da se radi o ozbiljnom fenomenu.
Stari podaci, skrivena istina
Stručnjaci Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu proveli su u 2007. godini istraživanje o nasilju nad starijima u obitelji na području Grada Zagreba, prikupivši prve takve podatke o nasilju nad starijima u Republici Hrvatskoj (Ajduković, Rusac, Ogresta, 2008.; Rusac, 2008). Prvo istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku od 303 osobe (23,4 posto muškaraca i 76,6 posto žena) u dobi od 65 do 97 godina. Pokazalo se da je 61,1 posto ispitanika u posljednjih godinu dana doživjelo barem jednom neki od oblika nasilja u obitelji. U prosjeku, najčešće su doživjeli psihičko nasilje (24,1 posto), materijalno/financijsko nasilje (6,4 posto), tjelesno nasilje (4,4 posto), seksualno nasilje (2,1 posto). Najčešći počinitelji nasilja su bili suprug (30,15 posto), sin (16,64 posto), kćer (14,01 posto) i supruga (9,2 posto), a zatim ostali članovi obitelji. Iste je godine uslijedilo istraživanje na uzorku od 1.000 starijih osoba koje je došlo do sličnih rezultata.
Više od petnaest godina kasnije, u sklopu kampanje znakovitog naziva “NeVidljive” Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Zagreba potaknulo je istraživanje s 1.430 ispitanica i ispitanika. Pokazalo se da svaka peta osoba starije životne dobi, oko 19,3 posto, doživi nasilje, u najvećem broju žene, najčešće psihičko nasilje, zanemarivanje i ekonomsko nasilje (Beroš, Ivanović, Stipić i Vranješ, 2023). Upitnik je ispunilo 90 posto žena i 10 posto muškaraca, njih 67 posto u dobi od 70 i više godina. Najveći broj doživljenog nasilja, približno 60 posto počine bliske osobe iz najuže obitelji. To su najčešće partneri, a zatim sinovi i kćeri. Unatrag petnaest godina istraživanje je pokazalo i počinitelje nasilja koji su zaposlenici domova umirovljenika, liječnici i drugo zdravstveno osoblje (5 posto), te 4 posto djelatnika socijalnih službi. Kad se objedine sve institucije, institucionalno nasilje je doživjelo i čak 16,7 posto ljudi. Nasilje od nepoznatih ljudi je doživjelo je 4,8 posto starijih osoba koje su sudjelovale u istraživanju.
Niže obrazovanje, više batina
Ovi podaci govore sami za sebe dovoljno o raširenosti nasilja nad starijim osobama. Krajnji je čas da se provede nacionalno istraživanje na reprezentativnom uzorku koje bi došlo do ključnih spoznaja o rizičnim čimbenicima za nasilje nad starijima. Zasad znamo da su rizični čimbenici slabije obrazovanje, slabiji materijalni status, te ženski spol. Tome treba prilagoditi ciljane strategije zaštite ranjivih skupina starijih osoba.
- Ministarstvo unutarnjih poslova vodi konkretniju statistiku o nasilju nad starijim osobama tek unatrag šest godina budući da je 2018. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji po prvi put jasno uveo zanemarivanje starijih osoba kao kazneno djelo. Koliko izmjene zakona i njihova primjena u sudskoj praksi mogu imati stvaran utjecaj na smanjivanje obiteljskog nasilja? Postoje li istraživanja u Hrvatskoj ali i šire koja pokazuju pad nasilja u obitelji nakon izmjena određenih zakonskih odredbi?
Podaci Povjerenstva za praćenje rada tijela kaznenog i prekršajnog zakonodavstva veznih za zaštitu od nasilja u obitelji za 2022. (Ministarstvo pravosuđa i uprave) su vrlo šturi, u 2022. evidentirano je 6.337 žrtava (nešto više nego 2021.), od toga je 825 žrtava starije životne dobi (517 žena i 308 muškaraca). Ali, bilo je i starijih osoba koje su također okrivljene i kao počinitelji (289 muškaraca i 80 žena). Zanemarivanje potreba starijih osoba Hrvatski zavod za socijalni rad prijavio je samo 290 slučajeva. Inače, jako je teško govoriti o tome je li nasilje u porastu ili se o njemu sve više progovara. Nasilje je zasigurno bilo prisutno i ranije. Mi znamo da globalne stresne okolnosti, društvene krize ili zdravstvene krize, povećavaju nasilje zbog ukupno veće razine stresa. To su situacije kad je dostupnost pomoći manja.
Važno je prijavljivati nasilje
Dobro je to što ljudi sve više prijavljuju nasilje. I dobro je što se u javnom prostoru sve više progovara o nasilju. U praksi se susrećem s počiniteljima nasilja. Imala sam slučaj kad je sin fizički zlostavljao oca. Iznuđivao je novac od njega jer je bio ovisnik o kocki. Kad je nasilje preraslo u fizičko nasrtanje, otac je bio primoran prijaviti sina policiji. To je bio očigledan primjer ekonomskog, psihološkog i fizičkog nasilja. U dirljivom razgovoru sa zlostavljanim ocem mogla sam doznati da je otac prijavio sina jer je prepoznao da je sin ogrezao u kockarskoj ovisnosti i da mu zapravo treba pomoći. Dakle, ono što je bitno naglasiti je to da se financijsko nasilje često i ne vidi dok ne dođe do fizičkog nasilja.
- Ako govorimo o nasilju u obitelji u Republici Hrvatskoj, češće se registrira fizičko i/ili psihičko nasilje. Prema saznanjima Sindikata umirovljenika Hrvatske, u stvarnosti je riječ o učestalom ekonomskom nasilju, prijevarama kroz darovne ugovore ili ugovore o uzdržavanju, krađi novca, zloupotrebi bankovnih kartica i slično. Slažete li se s tom prosudbom?
Ekonomsko/financijsko zlostavljanje je teško otkriti jer se najčešće događa u privatnom okruženju i nema očitih fizičkih znakova kao kod drugih oblika zlostavljanja. Financijsko zlostavljanje javlja se u mnogo različitih oblika; od uspostavljanja zlonamjernog utjecaja pri potpisivanju različitih ugovora i sastavljanju oporuka, krivotvorenja potpisa, zlouporabe punomoći i protupravnih prijenosa vlasništva, do otvorenih prijevara, obmana, lažnog predstavljanja, krađa, provala i grabežnih umorstava. Starije osobe su posebno osjetljive na ovu vrstu nasilja, ali ju je također najteže za identificirati.
Najčešći oblik financijskog nasilja su ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, regulirani Zakonom o obveznim odnosima. I treba na sve moguće način informirati starije osobe koji su češće korisnici ovih ugovora kao i obavezati javne bilježnike o obavezi provjere razumijevanja razlike između ove dvije vrste ugovora. Osobno, ja bih uvijek u situacijama sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uključila djelatnika Hrvatskog zavoda za socijalni rad kao zastupnika starije osobe. Naime, kod ove vrste ugovora, obveza davatelja uzdržavanja se u velikoj mjeri oslanja na njegovu savjest, moral i odgovornost, što u praksi često rezultira zloporabom predmetnog ugovora na štetu primatelja uzdržavanja.
Tko su zlostavljači
- Imamo slučajeve i kad se ne prijavljuje nasilje u obitelji. Što mislite koji je glavni razlog da zlostavljana starija osoba trpi i šuti, da se ne odlučuje prijaviti zlostavljača?
Kao što smo mogli vidjeti iz službenih statistika, nasilje u obitelji se slabo prijavljuje. Razlozi su za to brojni. Starije osobe to opravdavaju time da ne žele obitelj izvrgnuti sramoti ili se sami srame što su im djeca nemarna ili nasilna ili što su bili žrtve neke financijske prevare. Jedan dio starijih osoba se ne usuđuju prijaviti nasilje u obitelji i zbog straha od mogućih posljedica koje bi mogle uslijediti nakon prijave. Također, tu je i strah od sudskog postupka i osjećaj da se nakon prijave ništa neće promijeniti. Oni tipovi nasilja koji su vidljivi, češće se prijavljuju, prvenstveno fizičko nasilje, dok se nevidljivi tipovi nasilja manje prijavljuju (psihičko zlostavljanje, zanemarivanje, neodgovarajuća skrb i slično). Često prijavljuju i susjedi i u tome ih treba osnažiti kroz kampanje.
- Tko su najčešći počinitelji zlostavljanja nad starijim osobama? Jesu li to članovi njihovih obitelji? Bračni drugovi, djeca, unuci ili netko drugi?
Najčešći počinitelji zlostavljanja nad starijim osobama su oni koji su im najbliže pozicionirani – članovi njihovih obitelji – kćeri, sinovi, unuci. Evo vam konkretan primjer iz prakse. Žena i muškarac u kasnim pedesetima, kći i zet, iz imovinskih razloga zatvorili su njezina oca u vikendicu. Tamo su ga ostavili samog, samo u donjem rublju, u jednoj sobi s prozorom s rešetkama. Čovjek je od muke vikao da ga čuje susjedstvo, susjedi su prijavili slučaj zlostavljanja. Kćeri i zetu je sudskim putem izrečena psihosocijalna mjera tretmana zaustavljanja nasilnog ponašanja zbog onoga što su učinili njezinom ocu.
Postoji i zlostavljanje iz neznanja i neinformiranosti. Kći i zet nisu znali koja prava imaju osobe s demencijom pa su da zaštite mamu da ne odluta zaključavali u sobu. Ostavili bi joj hranu i noćnu posudu, ali bi je zatvorili u četiri zida. Nisu znali da joj mogu olakšati situaciju, da postoje poludnevni boravci za takve ljude u sustavu socijalne skrbi. Na kraju su ih susjedi prijavili. Riječ je o nenamjernom zlostavljanju. To su vrlo složene situacije.
Ne okrećite glave
- Nerijetko u svojim radovima istražujete nasilje nad ženama, a što je logično jer se gotovo 90 posto obiteljskog nasilja odnosi na nasilje nad ženama. Kroz medijske izvještaje slušamo uglavnom o mlađim ženama. Ali, što je sa starijim ženama? Prema vašim saznanjima, koji je najčešći oblik nasilja nad ženama uopće, a koji specifično nad starijim ženama? Tko najviše zlostavlja starije žene?
Veliki dio žena starije dobi je živio u tradicionalnim partnerskim odnosima, gdje je bilo puno psihološke i ekonomske kontrole partnera nad njima. A takvi odnosi, nažalost, ne prestaju ni sa starijom životnom dobi. Tjelesni kapaciteti tih žena su slabiji. Odlaskom u mirovinu dolazi do velikog ekonomskog stresa u obitelji, jednostavno nema dovoljno resursa. I tu imamo neke vrlo specifične situacije. Starije žene su društveno nevidljive, a zlostavljati ih mogu njihova djeca i unuci, ne samo partner. Zapravo govorimo o višestrukoj diskriminaciji: starije žene socijalizirane su u neko drugo vrijeme, živjele su u partnerskim odnosima gdje su bile izložene partnerskoj kontroli, često su osamljenije i prepuštene same sebi. Kao društvo, trebamo posebno biti osjetljivi na potrebe osamljenih, slabo obrazovanih i siromašnih žena. One u pravilu nisu informatički pismene i ne mogu doći do puno informacija. Izložene su i zanemarivanju od strane obitelji i društva te različitim oblicima manipulacije u svim aspektima. Da, nevidljive su, trebamo ih učiniti vidljivima i svi zajedno preuzeti odgovornost.
- Što biste poručili starijim osobama koje u tišini trpe zlostavljanje? Kako biste ih potakli i ohrabrili da prekinu šutnju i prijave zlostavljača, imajući na umu da su možda u vrlo nezavidnom položaju, da nemaju drugi smještaj, da nemaju dovoljno novca i uvjeta za život u nekom drugom kućanstvu te da su paralizirani od straha?
Treba raditi na osnaživanju starijih osoba, ali jednako tako još više treba osnažiti njihovo okruženje da ne okreće glavu. Nasilje koje su doživjeli ili ga doživljavaju, nije njihova sramota, već sramota zlostavljača, a u konačnici i cijelog društva. Sustav socijalne skrbi kao i zdravstveni sustav trebaju postati osjetljiviji na vidljive znakove zlostavljanja. Trebamo više voditi računa o siromaštvu starijih osoba i njihovoj ekonomskoj ovisnosti o djeci koja su i sama nerijetko u stresu.
Melita Funda
