Komentar na tekst „Hrvatski mirovinski sustav je na rubu pucanja duboko nepravičan“, Jutarnji list od 3. siječnja 2015.
Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava
Baš je lijepo kad čovjek ima prigodu pročitati intervju s Carlosom Pineruom, voditeljem Ureda svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju, jer se nada čuti kakvu mudru pouku. Međutim, kad pročitate već i naslov intervjua, ispada da je Hrvatska na rubu ponora isključivo radi umirovljenika i umirovljeničke populacije. Tako da uobičajenom praksom naših „samostalnih medija“ da daju bombastične naslove koji ne odražavaju sadržaj ili barem cjelinu napisanog teksta, dovodimo javnost u zabludu.
Kako mnogi čitatelji ne pročitaju čitav tekst, na temelju naslova donose zaključke kako umirovljenika ima previše, da oni kradu budućnost vlastite djece, da je radi njih ovakvo kaotično ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, da su baš ti „starci i starice“ uteg hrabrim i „čestitim“ poslodavcima, te da je za umirovljenike potrebno naći model „konačnog rješenja“, ma što to značilo.
U intervju gospodin Carlos Pinerua dao je odgovore na sedam tematskih pitanja koja obuhvaćaju:
– nužnost dijaloga (ili kako on napominje „velike pogodbe“) između Vlade i ostalih sudionika za rješenje strukturnih slabosti gospodarstva;
– uređenje i stabilizaciju javnih financija kroz smanjenje deficita i javnog duga;
– svođenje javne uprave na pravu mjeru, problem administracije i njene neučinkovitosti i korupcije, kao jednog od razloga i prepreka u poslovanju;
– poboljšanje učinkovitosti zdravstva i smanjenje gubitaka u zdravstvu kroz započete reforme;
– mirovinski sustav, ocjena postojećeg i nužnosti promjena s naglaskom vraćanja neaktivnog stanovništva u svijet rada;
– korištenje EU fondova;
– očekivanja u 2015 godini.
Brojke bez čovjeka
Pinerua govori rječnikom karakterističnim za funkciju koju obnaša, rječnikom brojki, postotaka, zbori o efikasnosti, učincima i sl., ali ipak napominje da je nužan dijalog između svih relevantnih dionika. To zastupaju i sindikati, pa i Sindikat umirovljenika Hrvatske. Ali dijalog, ne monolog i ultimatumi!
Tako Pinerua detektira i probleme u mirovinskom sustavu tek temeljem brojki, ne ulazeći u posljedice vladinih politika koje su dovele do takvog stanja, a još manje o neupitnoj ulozi Svjetske banke u uvođenju i provođenju takvih politika. U tekstu su spomenuti samo neki razlozi, odnosno uzroci, stanja u mirovinskom sektoru (mirovine po posebnim propisima, porast broja umirovljenika , smanjenje broja zaposlenih, sivo tržište rada i sl.)..
No, primarni razlog takvog stanja u mirovinskom sustavu, pa i državnim financijama je mirovinska reforma s kraja 90-tih godina, te uvođenje obaveznog drugog mirovinskog stupa u vrijeme krize, kada nema novca, nema investicija, nema pokretača aktivnosti, pa je izdvajanje sredstva kroz drugi stup obvezatne kapitalizirane štednje neodrživo ne samo za cijeli mirovinski sustav, već i za ukupne državne financije.
Koja si to država može priuštiti da benevolentno s jedne strane u štednji drugog mirovinskog stupa ima više od 60 milijardi kuna, a s druge se mora zaduživati da bi održala sustav za postojeći broj umirovljenika.
Ukradeni doprinosi
Krivci za stanje u mirovinskom sustavu, po uvaženom regionalnom predsjedniku svjetske financijske ustanove, su sivo tržište (25-30%), nezaposlenost, rano umirovljenje kroz institut prijevremene mirovine, slaba naplata doprinosa i sl.), no mi držimo kako postoji još puno drugih bitnih razloga.
U procesu privatizacije (otimačine) mafija se kupovanjem prijevremenih mirovina oslobađala radnika kako bi vrijedne nekretnine prodavala za neproizvodne svrhe. Kada je riječ o nedovoljno prikupljenim doprinosima, osim sivog tržišta, veliki broj radnika radi, a ne dobiva plaću (iako je to sada po zakonu kazneno djelo, ali bez kazne).
Zatim, još uvijek postoji službena plaća i plaća ispod stola (na koju se ne plaćaju doprinosi naročito u obrtu, poljoprivredi i društvima s malim brojem zaposlenih). Sve je to u moći dobre i efikasne vlade da stvori mehanizme detekcije, otkrivanja i kažnjavanja prekršitelja i spriječi evaziju doprinosa.
Ima još besmislica. Primjerice, minimalna plaća od 3.000 kn „daje“ samo 600 kuna uplate doprinosa, a minimalna mirovina (za 15 godina staža) veća je od doprinosa koje osigurava minimalna plaća. K tome, najniža osnovica za mirovinske doprinose u mnogo slučajeva je niža od minimalne plaće, dok se kroz institut najviše osnovice za mirovinske doprinose velikodušno omogućava plaćanje doprinosa višestruko niže nego što bi bilo za stvarno isplaćene najviše plaće.
Blokada u režiji banaka
Na posljetku, drugi mirovinski stup neposredno i posredno uništava prvi stup međugeneracijske solidarnosti: direktno – kroz smanjenje doprinosa s 20% na 15%, a indirektno kroz jamstva države za prihode mirovinskih fondova i zavisne troškove za institucije koje opslužuju drugi mirovinski stup. Zapadnoeuropske zemlje uopće nemaju takav obvezni drugi mirovinski stup, a odbile su ga ili ukinule puno razvijenije zemlje od nas: Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija.
Kroz medijsku blokadu bilo kakvog polemiziranja ili otvaranja javne rasprave o minusima i plusevima drugog mirovinskog stupa, gotovo se nemoguće probiti. Banke, naime, svojim oglasima i direktnim financiranjem utječu na uređivačku politiku medija. Zato nam u novinama nitko neće prezentirati jednostavnu matematiku.
Jer, ako se očiste podaci o broju umirovljenika koji su mirovinu stekli radom, od onih koji su mirovinu stekli na drugim zakonskim osnovama, te ako se oduzetih 5% doprinosa vrati u prvi mirovinski stup (tj. ako se konačno ukine obvezni mirovinski stup i pretvori u dragovoljni), te ako se većim nadzorom smanji nelegalno tržište rada te se doprinosi počnu uplaćivati temeljem stvarno isplaćenih plaća, a ne fiktivnih minimalnih plaća, umirovljenici se više neće moći percipirati kao balast, jer bi se njihove mirovine, ovakve niske kakve jesu, u potpunosti namirile iz prikupljenih doprinosa.
I, naravno, kada bi vlade bolje vladale i razvijale kvalitetnije politike (ekonomske, organizacijske, fiskalne, socijalne, zdravstvene, obrazovne…), svima bi nam bilo bolje; radnicima kroz veće plaće, umirovljenicima kroz usklađivanje mirovina.
