Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat iz Rijeke 2007. godine otvorio je prihvatilište za beskućnike, te su franjevci shvatili koliko je velik problem resocijalizacije tih osoba. Poučeni dobrim iskustvom iz Slovenije, 2008. godine pokrenuli su„Ulične svjetiljke”, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Cilj časopisa bio je osvijestiti problem beskućništva u Hrvatskoj, ali i uključiti same beskućnike u proces stvaranja i prodaje tog časopisa. Beskućnici i ostale socijalno ugrožene osobe dobile su priliku i nešto zaraditi prodajom tog časopisa.
„Trenutno imamo 38 prodavača, beskućnika i socijalno ugroženih osoba, koje prodaju časopis u pet gradova, Rijeci, Puli, Zadru, Zagrebu i Varaždinu. Cijena časopisa je osam kuna, od čega četiri kune i eventualni višak ide prodavačima, a četiri kune prodavači vraćaju za troškove tiskanja i grafičke pripreme sljedećeg broja časopisa”, kaže nam urednica Uličnih svjetiljki Dunja Osojnak Ma- rinović iz Rijeke, koja taj posao obavlja na volonterskoj bazi, baš kao i drugi volonteri koji pišu članke u časopisu. Zanimljivo, članke često pišu i sami beskućnici, koji npr. imaju zadatak napisati kako im izgleda svakodnevica. U samom početku časopis su prodavali isključivo beskućnici, a kasnije i osobe u riziku od beskućništva.
Najstariji prodavač
Upravo takav slučaj je 73-godišnjeg Joze Lovrića iz Varaždina, koji je najstariji prodavač, ali srećom nije tipični beskućnik, iako mu takav život stalno prijeti. Naime, nakon 25 godina radnog staža u BiH morao je pobjeći od rata 90-ih sa suprugom i sinom, no u Varaždinu je sedam godina radio na crno te nakon toga u istoj tvrtki deset godina službeno.
„Sa 63 godine, dvije godine prije mirovine dobio sam otkaz. Supruga mi je nažalost umrla još 1999. godine te sam jedva preživljavao i smjestio sam se kod sina i njegove obitelji. Bio sam na socijali dvije godine i dobivao 600 kuna dok nisam napunio 65 godina i ostvario uvjete za mirovinu. Iste te godine počeo sam prodavati Ulične svjetiljke te od njih dodatno zaradim oko 800 do 1.000 kuna mjesečno, ovisno koliko prodam primjeraka”, kazao nam je Jozo, koji kaže kako mjesečno prosječno proda 150 primjeraka časopisa, ali da ljudi obično uvijek ostave i par kuna više. Od hrvatske i BiH mirovine te prodaje časopisa ima taman toliko da plati hranu, lijekove i unajmljeni stan na periferiji Varaždina gdje živi s dva cimera.
Unatoč teškim životnim okolnostima, Jozo kaže da ne žali za ničim u životu, pa čak ni za tim da je u BiH radio u toplom uredu, a u Varaždinu je 17 godina „lovao piceke po dvorištu”.
Nije bitno materijalno
„Svi danas gledaju materijalno, ali ako čovjek nije zadovoljan i sretan što će mu novac. Ja pokušavam biti sretan i kad mi ide dobro i kad ne ide. Na primjer danas mi je hladno za prodavat novine, i ne da mi se, ali morat ću zato stisnuti sljedećih nekoliko dana, i osjećam se dobro jer sam sam svoj gazda. Inače, na prodaju izgubim 3 do 4 sata dnevno. Pokušavam odobrovoljit i druge oko sebe da prodaju časopis, ali mi oni odgovaraju ma što bih to radio za 50 kuna. ”
Dunja Osojnak Marinović nam kaže kako broj prodavača nije ograničen, kao i da svi prodavači imaju službene uniforme kako bi se mogli razaznati na ulici. Dunja nam je rekla i kako su većina beskućnika o kojima pišu u pravilu osobe starije dobi, ljudi kojima je ostalo par godina do stjecanja uvjeta za mirovinu te dobiju otkaz (baš kao Jozo) te su često samci. Par godina nakon pokretanja časopisa postali su član svjetske organizacije Uličnih novina, čime su se povezali sa 150 uličnih novina diljem svijeta.
„To je vrlo korisno, jer međusobno dijelimo članke, saznajemo novosti o mjerama protiv beskućništva iz drugih zemalja, pogotovo sad u vrijeme pandemije koronavirusa koja je pogoršala situaciju. Dobijemo i korisne savjete i načine kako riješiti određene probleme”.
Dostupno i online
Odnedavno, časopis je moguće pročitati i u digitalnom besplatnom obliku, no naravno svi koji žele mogu ostaviti donacije i tako pripomoći i časopisu i njegovim prodavačima. Suradnja uredništva s prodavačima je izvrsna, te se barem jedanput godišnje svi sastanu i odu zajedno na hodočašće ili izlet.
„Cilj nam nije samo da se malo podružimo s našim prodavačima, već da im pokažemo da nam je doista i stalo do njih”, kaže Dunja.
I Jozo nam kaže kako se doista dobro osjeća kad prodaje časopis na ulicama Varaždina, jer ga ljudi doživljavaju jako pozitivno.
„Prodajem časopis već osam godina, ali uvijek se iznenadim koliko me ljudi cijene kao čovjeka i zbog posla kojeg radim. Iako sam porijeklom iz Zepča, Varaždin mi je stvarno prirastao srcu i osjećam se kao Varaždinec”, kazao nam je Jozo.
Što se tiče samih tema u časopisu, dakako prevladavaju one o problemima života beskućnika i socijalno ugroženih osoba, npr. kako su pojedini gradovi riješili problem beskućništva. Upitali smo Dunju ima li neki grad koji odskače po tom pitanju od ostalih.
„Moram priznati da je Dubrovnik napravio odličnu stvar, jer sad službeno više nemaju beskućnika. Naime, svim beskućnicima osigurali su smještaj u jednom hotelu, te praktički su zbrinuti svi s ulice. No, tu i tamo se uvijek nađe netko tko želi živjeti na ulici, pa ne dođe prespavati u hotel, jer im je beskućništvo postalo, nažalost, stil života”, zaključila je Dunja.
Igor Knežević
Svi koji žele pomoći radu Uličnih svjetiljki mogu to učiniti uplatom donacije na IBAN: HR6224020061500038922 (Erste banka)
