Piše: Igor Knežević
U boj(kot), u boj(kot) za narod svoj. Prošlo je poprilično vremena otkad su se hrvatski građani ujedinili oko nečega i odlučili promijeniti stvari koje su im od životne važnosti. I lijevi i desni, i stari i mladi, svi su složno krenuli u bojkot trgovačkih lanaca zbog nerealno visokih cijena trgovaca, a bojkot naravno podržava i SUH. Inače tromi i neangažirani Hrvati odlučili su reći dosta. Na stranu kada maknemo ujedinjenje svih hrvatskih građana u navijanju u uspjesima nogometne ili rukometne reprezentacije na velikim natjecanjima, ili dijelu građana koji su se odazvali na pružanje pomoći potresom nastradalim područjima, od Domovinskog rata ništa nije ujedinilo toliki broj Hrvata kao ovaj bojkot.
Od 2013. do 2023. godine iz Hrvatske je iselilo 389.197 ljudi, neki su se i vratili, ali je ostala činjenica da se ni u jednom trenutku nije pojavila neka akcija, tihi protesti, ili bilo što gdje bi veći dio građana ove zemlje potaknulo na iskazivanje nezadovoljstva takvom situacijom. No, kad se svakoga udari po džepu, tada nastane opći interes, i svi su zainteresirani da podignu glas protiv nepravde, krenu s akcijom rušenja (ovaj put cijena). Život je takav, rijetki će ustati protiv nepravde, ako i sami nisu u nepravednom položaju. A često oni koji su pogođeni nepravdom svejedno ostanu šutjeti i ne poduzmu ništa.
No, danas smo svjedoci situacije da na bojkot pozivaju i članovi Vlade, ministri koji imaju preko 4.000 eura plaće, jer i njima je očito sve postalo skupo. Bez zezanja, ako imate obitelj, djecu, s ovakvim cijenama ni 4.000 eura ne zvuči da plivate u novcu i da si možete sve priuštiti. A što onda reći za hrvatske umirovljenike, koji s prosječnih 554,40 eura mjesečno su osuđeni na životarenje. I ako mislite da su se hrvatski umirovljenici priključili ovom bojkotu grdno se varate.
Jer umirovljenici odmah s prvim danom odlaska u mirovinu kreću u bojkot, bojkot skupljih proizvoda, bojkot trgovina odjećom i obućom, bojkot odlaska u restoran, kazalište, stalno prate akcije ne bi li ipak tu i tamo pojeli nešto kvalitetnije i zdravije. U suštini, umirovljenici su primorani na bojkot koji na kraju krajeva zbog lošije prehrane ili socijalne izolacije utječe i na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, a što rezultira povećanim troškovima za lijekove i liječenje. Tada sva mirovina ode na hranu i liječenje, ali mnogi ni nemaju novca za liječenje pa još brže završi njihova životna priča.
Da, hrvatski umirovljenici žive u konstantnom bojkotu sve do svoje smrti. I kad završi ovaj trenutni bojkot, hrvatski umirovljenici će nastaviti bojkotirati, jer su to radili i prethodnih nekoliko desetljeća, a na vidiku nažalost nema naznaka da će se njihova materijalna situacija osjetnije popraviti. To je nažalost surova realnost svih sadašnjih, kao i budućih umirovljenika, koji moraju planirati da u starosti imaju još dodatan izvor prihoda, jer od mirovine neće moći dostojno živjeti. Osim ako se ne popravi odnos vladajućih prema njima, i prihvate zahtjevi umirovljeničkih udruga koji bi značili povećanje mirovina. U suprotnom umirovljenicima preostaje ono što godinama imamo, bojkot naš svagdašnji…
