B.R. se prijavila na listu zagrebačkog doma za starije osobe, a u međuvremenu je izgubila muža te ostala udovica s mizernom penzijom. U panici da joj netko ne ovrši kuću, potpisala je ugovor o doživotnom uzdržavanju s obiteljskim domom u Dubravi, i bila je zadovoljna par godina dok je dom radio. Dobivala je puni pansion, a mirovina joj je služila za osobne potrebe. Vlasnici doma su po zatvaranju B.R. smjestili u pomoćni objekt u dvorištu te su nastavili dostavljati joj hranu.
Odjednom je dobila poziv iz doma za starije, gdje su je obavijestili da može dobiti smještaj u dvokrevetnoj sobi, ali njezini uzdržavatelji moraju potpisati bianco mjenicu da će snositi puni trošak smještaja. Naime, u ugovoru o uzdržavanju, na njezinu sreću, piše da su je uzdržavatelji dužni na svoj trošak smjestiti u dom kao alternativni smještaj. Razveselila se kad je u Pravnom savjetovalištu SUH-a dobila takvo tumačenje. Međutim, dugo očekivanu sobu u domu je izgubila, jer su uzdržavatelji odbili plaćati punu cijenu i tražili da ona daje cijelu penziju, a oni će doplatiti razliku.
Slično je prošla i M.K. iz Zagreba koja je tužila svoje uzdr- žavatelje zbog neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer je pola godine od potpisivanja nisu ni posjetili, niti joj donosili hranu, a živi u stanu koji je u zemljišnim knjigama već prenesen u vlasništvo uzdržavatelja. Podnijela je tužbu za raskid ugovora i to traje već dvije godine. U međuvremenu je slomila nogu i nakon oporavka odlučila otići u dom. Međutim, u dom ju ne žele primiti, jer nema dovoljno visoku mirovinu, a u nadležnom centru socijalne skrbi su joj rekli kako, sukladno zakonu, ne može dobiti razliku plaćenu od države jer je potpisala ugovor o uzdržavanju.
„Primatelji uzdržavanja dolaze tražiti pomoć i savjet što činiti dok se presuda ne donese. Društvo ne može biti indiferentno prema ovakvim slučajevima, jer sudski sporovi obično traju jako dugo”, ističe pravnik Milan Tomičić, voditelj Pravnog savjetovališta SUH-a.
Kako je cijena domova previsoka za veliku većinu umirovljenika s mirovinom nižom od prosječne, čak i ako uspiju dobiti smještaj, potrebno je donijeti propise kojima bi se omogućilo da Centar socijalne skrbi namiri razliku smještaja za vrijeme trajanja sudskog spora. A kad se sudski postupak dovrši, što zna potrajati godinama, ili će uzdržavatelj namiriti razliku za smještaj, ili će se izvršiti prodaja nekretnine vraćene u vlasništvo uzdržavane osobe.
Nije pošteno da sudbina i preživljavanje uzdržavanih starijih osoba ovisi o dobroj volji uzdržavatelja, ili pak nekih činovnika u domovima za starije ili centrima socijalne skrbi.
Lažni uzdržavatelj
Devedesetogodišnje sestre N. i T.H. potpisale su 2012. ugovor o doživotnom uzdržavanju s vlasnikom susjednog kafića. Nakon nekoliko mjeseci su shvatile da „ljubazni” susjed samo želi njihovu kuću na elitnoj lokaciji. Iako su u ugovoru imale uređeno da ni u kojem slučaju ne smiju biti smještene u dom, to je prvo što je njihov uzdržavatelj pokušao, jer je suvlasnik i dva obiteljska doma za starije osobe. Sudski postupak za raskid ugovora je trajao tri godine, a sestre nisu dočekale presudu. Njihovi daljnji rođaci su kao nasljednici nastavili postupak te ga na kraju i izgubili. Njihova kuća koja je bila spomenik kulture je srušena i sada se na tom mjestu nalazi stambena zgrada. Dugotrajni sudski postupak je zasigurno ubrzao smrt prevarenih sestara.
Skrb na daljinu
M.P. potpisala je 2010. ugovor o doživotnom uzdržavanju s K.B. U početku se davateljica uzdržavanja pridržavala ugovora, no kasnije je svoje obveze prebacila na sina J.B., s obzirom na to da nije živjela u mjestu stanovanja primateljice uzdržavanja. M.P. je pokrenula sudski postupak za raskid ugovora protiv K.B., jer se J.B. nije pridržavao ugovorenih obveza. U međuvremenu je M.P. preminula, a postupak su nastavili njeni rođaci, koji su spor izgubili na Vrhovnom sudu, pod obrazloženjem da se K.B. pridržavala ugovora, iako je živjela 300 kilometara dalje.
