Prije nekoliko dana, prvoga svibnja, obilježili smo Međunarodni dan rada. U tradicionalnom okupljanju, uz porcije graha, roštilj i druženje uz glazbeni program, mnogi stariji stanovnici s nostalgijom su se prisjetili nekih davnih dana, dok su još radili. “Ne zanima me politika, ali za radnika je bilo prije puno bolje. Odmarališta, sindikati, stanovi su se dodjeljivali. Dajte vi danas kupite stan, kada nemate dovoljno novca,” kaže posjetitelj prvomajske proslave u jednom dalmatinskom gradu i dodaje da je on radio puni radni vijek i zaradio svoju mirovinu, ali kad ne bi dodatno zarađivao od turizma, mirovina mu ne bi bila dovoljna za život.
“Što vam je deset eura na dan za tri obroka?, upitala je umirovljenica koja se među prvima pridružila dugačkoj koloni za podjelu porcija graha, u zagrebačkom parku Maksimir. Bila je jedna od oko 40 tisuća građana koji su se došli zabaviti i usput nešto i pojesti.
Odbačeni umirovljenici
Posjetitelji parka Maksimir koji još rade ili su odradili svoj radni vijek, nisu imali lijepe riječi za današnji položaj radnika u Hrvatskoj. “Ja sam bio privatnik, poduzetnik. Svoj autotaksi sam imao 30 godina. Ali više bih volio da sam do mirovine mogao raditi u tvornici u kojoj sam se kao mladić zaposlio. Na žalost, propala je u tzv. privatizaciji. Sada su umjesto nje izgrađene poslovne zgrade s uredima koji se iznajmljuju”, rekao je umirovljeni Marko dok je sa suprugom čekao u redu za štrukle. Njegov prijatelj Boris, koji još radi, rekao je da su radnici kod nas nezaštićeni. Poslodavci ne žele povećati plaće i zapošljavaju strane radnike koji pristaju raditi za manji iznos. Među posjetiteljima u prvomajskom obilježavanju Međunarodnog dana rada u gradovima diljem cijele države, bilo je puno umirovljenika i mnogi su se žalili da je danas teško preživjeti s malom mirovinom. Tužni su jer su pošteno radili cijeli svoj radni vijek.
“Dok platiš režije i dok podmiriš sve, šta ti ostane? Ništa! To je malo, premalo. Sitno! Ako ljudi sa strane nešto ne zarade teško je preživjeti u ovakvoj situaciji.” To je samo jedan od bezbroj komentara koje smo čuli ovih dana. Gospođa Magdalena rekla je, da je svima teška situacija i ljudi su sve siromašniji. Ja mirovinu potrošim za deset dana… I mojoj je djeci teško. Rade za inozemne firme po cijele dane. Ne stignu ništa skuhati već se nezdravo hrane. Svaki dan im dostavljači donose ručak.” Sramota je da većina umirovljenika odlaskom u mirovinu postaju socijalni slučajevi. Težak materijalni položaj većine umirovljenika još je teži otkako cijene divljaju. Ni puzajući rast mirovina ne može ih pratiti. Najviše su ugroženi samci stariji od 65 godina, u kojih je rizik od siromaštva čak 59,9 posto. Najniža mirovina za prosječne 32 godine radnog staža je nešto više od 400 eura, što je nedovoljno za normalan i dostojanstven život. Upravo u tome se i krije jedan od glavnih krivaca zašto su većina umirovljenika svakim danom sve siromašniji, jer odlaskom u mirovinu dobiju samo trećinu od prosječne plaće.
Pogled s dna
Sramotno je da je Hrvatska na dnu u odnosu na države u našem okruženju. Dok kod nas mirovina u odnosu na prosječnu plaću iznosi oko 42 %, u Sloveniji je taj iznos 60%, u Crnoj Gori 58%, Srbiji 50 %,Sjevernoj Makedoniji i Kosovu 47 %, a u susjednoj Federaciji Bosne i Hercegovine 43%. Na ovogodišnjem obilježavanju Praznika rada, nije bilo glavnih političara.
Da su parlamentarni izbori bili u ovom mjesecu, došli bi oni među puk i među umirovljenike, jer je političkim strankama jasno da svoje poruke i obećanja moraju njima prezentirati. Na sreću, ovaj su put poštedjeli okupljene građane svojih praznih obećanja. U predizbornoj kampanji sve stranke su se natjecale pričama o boljem statusu umirovljenika. Mnogima je glavna tema bio pravo loš položaj umirovljenika i nudili su razne prijedloge za povećanje mirovina i lagodan život, kada oni preuzmu vlast. Obećanja, udom radovanja!
Da li političari i u svom privatnom životu lažu? Da li daju lažna obećanja bliskim članovima svoje obitelji? Da li i u privatnom životu olako mijenjaju bračnog partnera? Vjerovatno ne, ali zato to bez problema rade u politici. Pretrčavaju iz jedne u drugu političku stranku, a sve samo zbog osobnog interesa. Političari u izbornim kampanjama daju narodu bajkovita obećanja, a nakon izbora se niti ne sjećaju što su sve obećavali. Možda bi se davanje lažnih obećanja u predizbornim kampanjama trebalo tretirati kao osmišljenu prijevaru?
Halo, nismo dementni
Još je starogrčki filozof Platon pisao kako se posvetio filozofiji, unatoč tome što se u mladosti želio baviti politikom. Došao je do spoznaje da u državi vlada opći metež, od kojega mu se zavrtjelo u glavi.
I tako nakon završenih parlamentarnih izbora nitko više nije spominjao umirovljenike. Nitko u pregovorima za sastavljanje nove vlasti nije se sjetio najbrojnije populacije u državi. Prošli su izbori, konstituirati će se novi saziv Sabora, dobit ćemo i novu Vladu… a da li će se poboljšati život umirovljenika? Umirovljenici su brojna skupina različitih generacija i većina ih nije dementna. Pamte što im je obećano.
Sve dosadašnje vlade maćehinski su se odnosile prema umirovljenicima. Počevši od one koja je smanjila postotak mirovine u odnosu na prosječnu plaću, preko one koja je s predstavnicima umirovljenika imala dijalog, ali bez učinka, do one koja je od početka ignorirala umirovljenike. Ako imaš savjesti, osjećat ćeš se loše ako ne ispuniš dato obećanje. Divan je osjećaj održati danu riječ, ispuniti ono što si obećao, jer u zdravom društvu javnost je naučena da se obećanja ispunjavaju. Živi bili i doživjeli ostvarenje predizbornih obećanja o kojima su političke stranke govorile umirovljenicima u predizbornoj kampanji. Jer, u svakom radu ima dobitka, a puste riječi donose samo gubitak.
Drenka Gaković
