Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Interesantno je da smo za sve propuste opet nalazili opravdanja na „svojoj strani” i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi”, najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i poznanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predmeta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji ostatak života”. Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete”, „namjerno su me prevarili”, „nisam mislio da imaju loše namjere” i tome slično.
Tijekom protekle godine naslušala sam se puno priča o promašajima starijih osoba za koja su najvećim dijelom bili sami krivi. Osobito je to bio problem kod osoba koje su uz probleme starenja bili i kronični bolesnici koji su često koristili, za obavljanje nekih poslova, bliske članove obitelji ili prijatelje. Velika većina, njih dvadesetak, iako nisu bili nepokretni, podizanje mirovine povjeravali su mlađim članovima obitelji, koji su uglavnom svakoga mjeseca dio novca podizali i za vlastite potrebe. Desetak ih nije znalo provjeriti stanje tekućeg računa ili nije uopće sumnjalo u poštenje, primjerice, svoje kćeri ili sina. Kad je došlo do blokiranja računa ili u jednom slučaju i do ovrhe bilo je kasno, a onda su nastupile i svađe u obitelji. Na sreću nije bilo težih materijalnih posljedica, jer se radilo o relativno niskim mirovinama pa su računi blokirani relativno rano. Ipak ostali su zategnuti odnosi u obitelji, a starije osobe su promijenile svoje ponašanje i odnos prema svojoj imovini. Od svih njih samo je jedan umirovljenik smješten u dom za starije osobe odlukom Centra za socijalnu skrb, jer je živio s nezaposlenim sinom i unukom, a u međuvremenu se i razbolio, pa nije mogao ostati živjeti u vlastitoj kući.
Svaku stariju osobu uvijek nastojim uvjeriti da ne smije odustati od upravljanja vlastitim životom i življenjem, jer starost nije bolest. Starenje je proces u čovjekovu životu koji traje. I upravo je lijepo stariti svjesno i aktivno. I starenje mora prolaziti po određenom programu koji sami sačinimo kao i sva ostala razdoblja koja smo već uspješno apsolvirali. Dok god je čovjek u mogućnosti upravljati svojom imovinom treba se tako i ponašati. Tako će sačuvati samopouzdanje i samopo- štovanje, a cijenit će ga više članovi obitelji i bit će bolje prihvaćen u krugu prijatelja i u društvenoj zajednici. Nikada ne smijemo svjesno, dok smo u mogućnosti, odustati od sebe i vlastitog života. Ne smijemo dopustiti da netko drugi njime upravlja i odlučuje umjesto nas samih. Ovakav stav ponekad mladi proglašavaju neuračunljivost, pohlepom, nerazumijevanjem potreba mladih, pa čak i neuračunji- vošću starijih osoba. No to ne treba pokolebati starije, već ih treba poticati i psihički osnaživati radom u grupama da podignu svoj stupanj samosvijesti i upravljaju vlastitim životom dokle god im to dopuštaju fizičke i umne sposobnosti.
Isto vrijedi i za mnoge bolesne osobe bez obzira na godine starosti. Mnogo ljudi koji boluju od kroničnih bolesti, recimo, dijabetičari, „visoko tlakaši”, osobe s nizom rijetkih bolesti koje nisu u kategoriji invalidnih osoba, trebaju prije svega, da bi kvalitetno, samostalno živjeli, upravljati svojom bolešću, a ne da ona upravlja njima.
Bolest treba „držati pod kontrolom” kako bismo mogli mi njome upravljati, kako bismo usprkos njenim učincima mogli slobodno živjeti, bolje reći treba se prilagoditi bolesti, ali ne dozvoliti da ona nas sputava već da se i ona prilagodi nama. Čovjek kad je bolestan nikad nije sam uvijek je s njim i njegova bolest. Nikad ne smijemo dozvoliti da nas sasvim obuzme i da nam mijenja raspoloženja i stavove. Znam mnoge istinski sretne, teško bolesne osobe koje su duhom i samouvjerenošću smanjile utjecaj bolesti na kvalitetu svakodnevnog života i primjer su mnogima.
Treba reći da upravljanje životom ili bolešću nije ni lagano ni veselo, da ima uspona i padova, stanja sumnje u potrebu i cijenu odricanja, ali ako znamo krajnji cilj, a to je da živimo dostojanstvenije i poštenije prije svega u odnosu prema sebi, ali i svojoj obitelji.
Starije osobe posebno ne smiju odustati od dostojanstvenog kraja života. I ako ste ponekad u životu bili malodušni i napustili vlastite stavove i uvjerenja, na početku ove godine krenite (makar na opće čuđenje) opet ispočetka. Recite sami sebi „dok živim, životom ću sam upravljati, a obitelj i prijatelji su dobrodošli kao pomoć i poticaj da živim doista dostojanstveno i sretno. I ne samo to, živjet ću i za ostvarenje svoga sna, da većina starijih osoba živi dostojanstvenije i bez straha za svoju budućnost.”
