UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Učini nešto za svoju generaciju

 

     U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktiv­nostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odus­tala od svojih, već davno zacrta­nih planova.

     Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponav­ljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao ar­gument spominju i svoje prijate­lje koji im savjetuju da ne preu­zimaju aktivnosti za koje nisu si­gurni da će uspjeti, jer će im bi­ti teže kad zakažu.

     Tada sam shvatila. Oni su svakodnevno izloženi ocjenama nepoznatih mlađih osoba! Mladi rade, a vi umirovljenici imate sve vrijeme ovoga svijeta. Stomato­log ili liječnica opće prakse vam kaže da ne stvarate gužvu u vri­jeme rezervirano za radne ljude. Vozite se tramvajem, gužva je i nervozni mladi vam dobacuju „Kaj se stara guraš, kaj ne spa­vaš doma, kad ionako nemaš kaj delati“. Jednom sam zgodom iz­lazeći iz tramvaja čula jednu po­malo crnohumornu primjedbu upućenu starijem gospodinu koji je pokušavao izaći iz tramvaja u koji su već ulazili mladi, gnjevni ljudi, kasneći na posao zbog guž­ve koju stvaraju stari, koji se bes­platno, pa zato sigurno iz same zabave, voze: „Stari, kam se žu­riš, na Mirogoj? Brzo buš otišell!“ Mladi su se u tramvaju smijali, a stariji pognuli glave, jer je ta poruka bila upućena i njima. U većini obitelji gdje žive mladi i stari, prigovara im se za sve što naprave da je nekvalitetno ili spo­ro odrađeno, ili, s druge strane, ništa im se ne povjerava, jer oni to, kao, ne mogu napraviti.

I doista, i sami se svakodnev­no uvjeravamo da smo sporiji, ali uvijek na kraju izvršimo vrlo kva­litetno svoje obveze. Možda duže mislimo i razmišljamo o iz­vršenju nekog posla, ali ukoliko imamo dovoljno vremena na ras­polaganju i pozitivnih poticaja iz okoline, ne odustajemo . Starimo i ne negiramo promjene koje nam se događaju, a zahvaljujući i tehničkim pomagalima možemo nadomjestiti neke smanjene spo­sobnosti (npr. vid, sluh, bolju pokretljivost i sl.)

     Politika nas sustavno ignorira, pa čak i diskriminira! Zakonima i drugim odlukama, ograničavaju nam mogućnost poboljšanja fi­nancijskog stanja zapošljava­njem, podcjenjuju naše sposob­nosti npr. za upravljanje automo­bilom sa 65 godina, ali za produ­ljenje rada za stjecanje pune sta­rosne mirovine sposobni smo i do 67 godina. Nitko, pak, ne kon­trolira mlađe od 65 godina zbog terapije lijekovima koji bitno smanjuju mogućnosti upravljanja vozilom i koji su mnogo opasniji kao vozači.

     Zbog promjena u poreznim zakonima, povećanje mirovina za one s nižim mirovinama iznosi tek desetak kuna, dok za one s višima i visokima - i po nekoliko tisuća. Na sve naše prijedloge i traženja često ne dobijemo ni od­govor. Uvijek se govori samo ko­liko troškova stvaraju umirovljeni­ci i koliki su teret državi. Ne spo­minje se da su zakonske promje­ne djelomično pridonijele takvom vjerovanju, jer sada se izdvaja 5 posto manje u prvi mirovinski stup koji je zapravo stup među- generacijske solidarnosti i iz ko­jeg se isplaćuju mirovine većini umirovljenika. I tako iz dana u dan gubimo samopouzdanje i že­lju da nešto promijenimo. Nije u pitanju samo želja za promje­nom, već je to u pitanju samopo­uzdanje i uvjerenje da možemo nešto postići, da možemo nešto bitno promijeniti na bolje. No, dok u društvu opstaje takav odnos prema umirovljenicima i starijim osobama, dotle je i naše uvjere­nje da vlastitim snagama može­mo nešto učiniti - ravno nuli.

Na ovakav zaključak navode me i česte izjave mojih sugovor­nika koji sumnjaju da se nešto može postići uvjeravanjima i tra­ženjima, već nam preostaje da se udružimo i zajednički, ako treba i na javnim prosvjedima, tražimo promjene odnosa prema umi­rovljenicima. No kako ujediniti umirovljenike? Umirovljenici su kod nas politički beznačajni, jer su sada u parlamentu samo dva umirovljenička predstavnika, i to generaciju jedan u oporbenim redovima, a drugi nezavisni.

     Ima više od 1,200.000 umirovljenika i 18 umirovljeničkih stranaka koje u programima kao temeljnu zadaću imaju borbu za veća umirovljenička prava i poboljšanje kvalitete zdravstvenih usluga, opstanak javnog zdravstva, poboljšanje socijalnih prava za one najsiromašnije i osobe s invaliditetom, institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika pomoći itd. Zanimljivo je, međutim, da su brojne takve „umirovljeničke“ stranke osnivane kao „prateće stranke“ ili „ tzv. sestrinske stran-ke“ uz velike stranke, i uz podršku velikih ili u koalicijama s njima. Uz to svaka ta stranke ima i različite općenite ideološke orijentacije, od krajnje desnih, preko liberalnih, do krajnje lijevih. Kod većine je dominantan opći svjetonazorski stav, a umirovljenički problemi se rješavaju - usput.

     Umirovljenici su se godinama sve manje društveno angažirali. Mirovinu su doista shvatili kao stanje mirovanja, ali sada su sve više nezadovoljni jer im se reduciraju stečena mirovinska prava. Često kad smo govorili da se svi trebamo uključiti u traženje nekih prava npr. bolji model usklađivanja mirovina, velika većina je govorila kako nas podržavaju, ali sami ništa ne bi poduzeli. Zapravo su odustali od traženja i prepustili da netko drugi za njih odradi stvar. I sada je ista situacija. Dok umirovljenici ne shvate da smo zajedno jači, da je 1,200.000 osoba snaga koja otvara sva vrata, svaka će umirovljenička stranka i dalje biti beznačajna.

     U psihologiji se dobro zna da je svaki pojedinac slab u bilo kojoj životnoj situaciji, u rješavanju bilo kojeg problema, da je mnogo lakše sve ostvariti kao grupa. Snaga grupe nije samo zbroj snaga svakog pojedinca, nego je to potencirana snaga i nova kvaliteta.

     Svi umirovljenici bi trebali naučiti nešto iz vlastitih neuspjeha i zaustaviti podcjenjivanje, svakodnevno iživljavanje mladih na račun umirovljenika i starijih osoba, te učiniti nešto za sebe i svoju generaciju.