U posljednje vrijeme razgovaram s prijateljima o posljednjem mjesecu u godini kao o radosnom mjesecu u kojem se pripremamo za najradosniji praznik kršćanske vjere. Rođenje spasitelja Isusa Krista koji obećava raj na zemlji i vječni život na nebu.
Radujemo se kraju godine koja je bila svakakva. I laka i teška i vesela i tužna, uspješna na poslovnom planu, ali neuspješna na emocionalnom ili obrnuto. Bila je, zaključujemo na kraju, kao i svaka druga koju smo proživjeli.
Sada znamo kako ćemo sljedeću godinu organizirati drugačije. Osvijestili smo svoje pogreške i zaključili da ih sljedeće godine neće biti. Sretnemo tako prijatelja s kojim smo se ranije družili mnogo više. Zanemarili smo mnoga druženja pa čak i pozvati prijatelje na malu kućnu „zabavu” povodom svog rođendana. Uopće nismo obilježili taj dan. Tako razmišljamo i najednom se javi želja da se to ne ponovi sljedeće godine. No, sjetili smo se da ove godine nismo pozivali k sebi ni na ranije tradicionalna obiteljska i prijateljska okupljanja. Zapustili smo pomalo i redovno spremati svoj stan. Ta zašto bismo ga glancali kad nam nitko ionako ne dolazi. Zar su doista ljudi postali tako nedruštveni?
U tom razmišljanju sretnem prijateljicu. Ispričam joj nakon kratkog razgovora da ne znam što da pišem u ovom broju našeg glasila. Ona mi predloži da pišem upravo o problemu zašto smo prestali organizirati male društvene razgovore u vlastitom domu i zašto sve manje pozivamo prijatelje u goste. Naravno da smo odmah utvrdile da je to zbog vlastite komocije, da nam se ne da spremati stan svakoga dana, da krevet ne moramo uredno spremiti nakon ustajanja, da mi možemo pojesti„nezdravi obrok” i tome slično.
Radi li se to samo zbog neke vrste umora ili odustajemo od sebe? U tom sam trenutku shvatila ozbiljnost problema pa želim to i s vama podijeliti. Mislim da je to problem prezasićenosti nekim aktivnostima. Aktivnosti nam kradu vrijeme. Sada smo sporiji jer smo stariji. Ne smijemo odustajati od druženja s prijateljima, ali niti pretjerano prihvaćati obveze koje nas umaraju, koje oduzimaju previše vremena ili su fizički preteške za našu dob, što se često događa zbog pomaganja u obitelji, npr. zbog brige o starijem članu ili unuku.
Ali najvažniji smo razlog mi. Moramo sebi prilagoditi upravo vrijeme, dovoljno vremena za druženje sa svojom generacijom. Najbolje je druženje u malom krugu dugogodišnjih prijatelja i prijateljica u poznatom, ugodnom ambijentu vlastitog doma. Sada je vrijeme da spremite svoj stan, i krevet dakako (prije svega zbog sebe, ne zbog prijatelja) i pozovete prijatelje u goste. Obnovite stara prijateljstva, bit ćete ugodno iznenađeni kako ćete se dobro ili bolje, a možda i najbolje osjećati.
Naime, staro će vam društvo prije svega oživjeti sjećanje na neka ponekad i prilično daleka vremena. Ponijet će vas neki osjećaji koje gotovo da ste zaboravili, a bili su dio vas, a sada vam znače čak i više. Možda su i vaši prijatelji priželjkivali upravo ovakva druženja i možda su se bojali da neće uspjeti. Ohrabrite se i krenite, pozovite društvo na adventsko okupljanje u vašem domu i krevet svakako pospremite.
Ovo je vrijeme kad možemo činiti mnogo stvari za one koji su drugačiji od nas. Danas sam na televiziji vidjela spot Crvenog križa koji je napravio velik letak i predložio mnogo sitnih „darova”, kao što su npr. poziv susjedu na kavu, pomoć bolesnom prilikom odlaska liječniku i sl. Sve su to sitni darovi za onoga koji daruje, a veliki za onoga kome su darovani. Vrijednost dara ovisi o onome što je neko- me od životne važnosti u određenom trenutku. To je nešto što nema cijenu.
Svakako dio praznika provedite s obitelji, djecom, unucima, roditeljima ako su živi, širom obitelji, a dio svakako sa svojim društvom pa makar samo s jednom prijateljicom ili prijateljem. To prije svega vrijedi za doček Nove godine kada je „luda noć” i sam čovjek se često osjeća još osamljenije.
Svakako organizirajte jedno obiteljsko ili prijateljsko okupljanje u svom domu. Porast ćete u svojim, ali i u njihovim očima. I ne zaboravite napraviti, inspekciju!
Sretna nam još jedna godina više! Stariji smo! Mudriji? Možda da, a možda ne!