Postala sam baka! Kako to zvuči gordo! Najviše na svijetu sam to željela! I jedva sam čekala da je ugledam, pa da je dodirnem i primim u svoje naručje. Mjesecima sam maštala o našem prvom susretu i konačno – evo je! Ljepša je i nego što sam očekivala – posve jedinstvena! Prošla su dva mjeseca a zanos me još uvijek nije napustio. Dobila sam, mislim, još jednu lijepu i značajnu ulogu u vječnom kazalištu života.
I tako, iz dana u dan još uvijek primam čestitke od prijatelja i poznanika. Ali, uz čestitku ide svakako i poneki savjet. Osobito su me zaintrigirali oni koji počinju ovako: „Krasno je biti baka, ali vidjet ćeš ti svoje…“ I tu počinje priča moje stare prijateljice. Dobila je unuka. Nitko sretniji od nje. Ona je doista stara baka, ne toliko po godinama, koliko po „radnom“ stažu na uvijek slobodnom „radnom“ mjestu, na kojem, kaže ona, nema ni radnog vremena, jer to je rad od sada do vječnosti, u svim smjenama.
U vrijeme početka „bakova- nja“ još je radila i sjećajući se svojih početaka u ulozi majke, vjerovala je da treba pomoći svojoj kćerki koja je tek osnovala obitelj. Sjetila se osjećaja samoće u novom, neprijateljskom gradu i odlučila je biti „desna ru- ka“ svojoj kćeri koja je bila „nje- žnija“ od nje i koja nije toliko spretna i brza u obavljanju kućanskih poslova. Jurila je tako svakodnevno s posla u stan kćeri, koja nije stigla skuhati ručak za sebe i supruga (mama ionako jede kod „svoje“ kuće), popeglala bi rublje i pospremila stan, jer kćeri vrijeme proleti kao tren u brizi i poslu oko sina. I mama više nije mama, nego sve više postaje baka, u stalnom pogonu.
Sve češće čuje: „Sada si baka, a deda bu se snašel doma bez tebe, jer si mu spremila sve za jesti, pa nek’ si sam zeme“. Dogovorila se s prijateljicama da idu u kino, ali kćerka jedinica joj milozvučnim glasom odcvrkuće: „Pa mama, zar su ti prijateljice važnije od unuka?“ Pa je tako ostala još samo „po-
peglati rublje, posisati stan, pospremiti kuhinju… i prođe prva godina.
Kćerka kreće na posao, unuk u jaslice. Počinju prve prehlade i pobolijevanja unuka. Kćerka od straha da ne izgubi posao predlaže mami da ona zamoli svoju doktoricu bolovanje i ostane kod kuće dok unuk ne ozdravi. I tako nekoliko puta tijekom godine. Uskoro je uslijedio novi prijedlog baki: „Imaš 15 godina radnog staža, bolesna si, pa odi u invalidsku mirovinu”. Naravno, „mali princ“ unuk je važniji i jači od bakinih stavova i mišljenja, jer emocije „zamagljuju” razboritost.
Baka odlazi u „zasluženu“ mirovinu, ali ne daj Bože u nekakav „nezdravi“ mir. I tako mama, odnosno baka, mijenja svoj „loš“ način života, za mnogo korisniji i bolji. U međuvremenu je postala baka i jedne unuke, pa je dan bio još pretrpaniji obvezama.
Unuk je danas student i često navraća baki, ali samo u prolazu da nešto „prezalogaji“ jer mama nije ništa stigla skuhati ili da iznudi barem kojih stotinjak kuna za kavu s društvom, jer je otac u međuvremenu ostao bez posla, a premlad je za mirovinu. I tako je baka ostala sama, jer je djed u međuvremenu umro. Mirovina joj je jedva dostatna za režije, pa joj sada kći jedinica predlaže da ide u dom, a stan da unuci koja „ima ozbiljnog dečka“ pa bi se rado udala čim završi srednju školu.
Moja prijateljica sada razmišlja kada je to i zašto završio njen normalan život? Sada se pokušava vratiti starim prijateljima ili pronaći nove u nekoj udruzi umirovljenika, sebi slične ljude. A kćer drži da je sebična jer mogla je pomoći rješavanjem stambenog pitanja stanom?!
Druga prijateljica ima troje djece i šest unuka. Svako ima svoju obitelj, a ona ponekad „putuje“ od kuće do stana, od jednog do drugog, da bi do kraja ispunila i odigrala ulogu bake!
Ili jedna suradnica, koja ima dva oženjena sina koja mi kaže kako ju je jedna prijateljica kad je otišla u mirovinu pitala „na kojoj si adresi danas dežurna“
jer je često uskakala u obiteljske obveze svojih sinova. Danas i sama „servisira” obitelj i dva unuka svoje kćeri i nikad se ne zna „na kojoj je adresi“!
Jedna od mojih poznanica ima samo jednog unuka, ali razvedenu kćer. Ponekad mi se čini da se previše daje svojoj kćeri, ali u potpunosti je razumijem pa i odobravam njenu angažiranost, jer je emotivno jača i zrelija od kćeri. No, ponekada se osjeća razočarano, možda čak i povrijeđeno zbog netaktičnih postupaka kćerke.
Imaju li bake pravo na svoj život? Imaju li obvezu cijeli život služiti svojoj djeci, pa onda i unucima? Većina ljudi smatra da je to naša „sveta“ dužnost, pa onda to tako i prihvaćamo! Prihvaćamo to s ljubavlju i ne žalimo se, ali nekad vjerojatno ne vidimo svu zbilju, koja nam se ispod spuštenih vjeđa čini nekako mekanija i nježnija. Poručujem vam: imamo pravo na tihi bunt, na tihu pobunu.
Ali, obiteljski zakon nas također obvezuje: navodi da su djedovi i bake dužni brinuti za svoju unučad, čak i plaćati alimentaciju, ako to ne čine njihova djeca.
Ne želim polemizirati sa zakonima, jer mi sami sebi određujemo daleko više obaveza nego što smo ih spremni preuzeti; preuzimamo daleko teže obveze nego što nam može propisati neki suhoparni zakon, jer je zakon ljubavi prema djeci i unucima daleko snažniji i vrijedniji, a mi još uvijek u njega vjerujemo i više mu služimo.
Imamo upravo u ime te beskrajne ljubavi i davanja pravo i na poneku sitnu pobunu, često samo zbog očuvanja vlastite osobnosti i bijega u svijet neostvarenih želja. Ipak moja unuka daje novi plemenitiji smisao moga preostalog dijela života; obnavljam uspomene i slike iz vlastitog djetinjstva, ali i svega doživljenog kroz odrastanje moje kćeri.
Zbog svega toga, naše će pobune ostati u našim „ćakulama“ uz kavu i na grupnim domjencima za dušu. Živjele unuke i unuci!
