Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.
A ja tjedan ili dva primam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicirati s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgubili nadu da će im biti bolje.
Ispričat ću tri priče, istinite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne nadaju boljem i ljepšem životu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ – optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nagovarati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je najbolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti.
Došla mi je baka koja ima dva unuka. Oba idu u niže razrede osnovne škole, ali svoju baku ne poznaju iako žive u istom gradu. Njihova se majka posvađala sa svekrvom neposredno nakon njihova rođenja (stariji je imao jednu godinu, a mlađi je tek rođen) i od tada je i sin prestao posjećivati majku, a nisu joj dali niti da ona njih posjećuje. Baka je mislila da će ih proći ljutnja i nastojala je preko poznanika i šire obitelji „umilostiviti” snahu, ali nije išlo. Obraćala se Centru za socijalnu skrb, ali oni su uvijek kazali da ne mogu nagovoriti snahu da se s njom pomiri. Uvrede koje
su dijelile jedna drugoj doista su bile vrlo neugodne i trajno su ostavile trag, odnosno postale su nepremostiva barijera.
Sada je doista teško naći neki „recept” kojim bi se prešla ova rijeka natalože- ne mržnje koja i dalje buja i raste, jer ni jedna strana nije dovoljno spremna popustiti. Baki sam predložila da ona pokuša pomirbu, da prizna da je pogriješila i da je doista u ljutnji uvrijedila snahu, da prva, ukoliko joj je doista stalo do unuka, traži oprost. No baka tvrdoglavo ne pristaje, jer, kao, nije to zaslužila od snahe (po njenom, zbog sto razloga materijalne naravi). Osim toga ne vjeruje da bi snaha popustila, a ona bi ostala ponižena. Pokušavam joj objasniti da nije dobro biti „zlopamtilo” i da treba vjerovati da je i snahi dosta netrpeljivosti, svađe i mržnje. Nazvah snahu, objasnih razlog moga nastojanja da djeca imaju baku, pristojno je odgovorila, ali je kategorički odbila moj prijedlog, rekavši da ne vjeruje da bi to bilo ikome korisno, jer sada svi žive svoj život po vlastitim mjerilima. Uvjerena sam da bi članovi ove obitelji našli zajedničko rješenje da su optimističniji i da si pruže priliku da budu ljudski sretniji.
Druga je priča o udovici s mirovinom po umrlom suprugu u iznosu od 1.600 kuna i ovrhom od 50.000 kuna. Podstanar je, a uzela je kredit prije sedam godina koji zbog smrti supruga nije mogla vraćati. U trenutku dizanja kredita oboje su radili i vjerovali su da će se riješiti kredita u predviđenom roku. Ne vjeruje u bolje sutra i u rješenje svog problema.
Bio je i jedan gospodin koji ima 2.000 kuna mirovine, no od toga plaća 1.200 kuna za stan kao podstanar. Umirovljenik je zbog profesionalnog oboljenja, ali trudi se preživljavati, prihvaća savjete i moli pomoć kako bi možda dobio neki gradski stan na korištenje i kako bi smanjio troškove života. Na momente djeluje krajnje optimistično, a na momente ga uhvati mrak pesimizma.
I što reći tim starim ljudima i dijelu onih (oko 500.000) koji imaju mirovinu manju od 2.000 kuna kakva im je budućnost, kako im vratiti dostojanstvo i optimizam življenja? Optimizam, kažu, mijenja ljude, utječe na njihovo zdravlje, na dužinu i kvalitetu života.
Ali, koja je perspektiva i mladih za bolji život uz nesigurna radna mjesta na određeno vrijeme, s nemogućnošću da dobiju kredit i osiguraju smještaj za svoju obitelj? Optimizam nestaje s generacijom mladih koja se sve više iseljava u potrazi za „svojim mjestom pod suncem”, ali i sa starima koji ne mogu preživjeti i imati dostojanstvenu starost. Naša je generacija „odlučila” smanjiti prosječan broj godina u kojim će umrijeti u odnosu na europske starce, zasad, samo za tri godine u prosjeku, ali ako tako nastavimo živjeti možda to smanjimo i za više godina.
Ponekad, eto, ima dana kad i moj vječno prisutan i silno jak optimizam počne tonuti. Pitali su me neki dan koji je moj recept za budućnost i odgovorila sam da ne znam. Sada počinjem o tome razmišljati, ali nisam sigurna da sam na dobrom putu.