Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Priznajem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada obojena roza” i doista – imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene oboljele od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siromaštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom.
„Ja sam prije 50 godina došla u Zagreb iz malog, zabačenog sela. Nisam imala ni završenu osnovnu školu. Zaposlila sam se u jednoj velikoj tvornici i nadala sam se da ću se riješiti siromaštva. Život je prolazio. Kao podstanar bila sam svejedno zadovoljna jer sam očekivala dobiti stančić od svoje tvornice. No došle su neke promjene, tvornica je prestala davati stanove. Nas starije poslali su u mirovinu i tada je prestao moj sretan život. Mirovina je bila samo 1.600 kuna. I tako danas imam skoro 2.000 kuna. Pod- stanarka sam i dalje, mirovina mi je ovršena, jer moja prijateljica s kojom sam stanovala nije plaćala režije”, nastavlja pričati na rubu plača o svojim problemima koji rastu, jer se u međuvremenu i razboljela. Preselila se u lošiji stan. Sada nastoji sačuvati preostalo zdravlje i vratiti dug. Pomagala je po kućama, ali sada i sama treba pomoć. Srami se svog siromaštva, ali to ne želi pokazati. Tješi je, ipak, samo njezin osobiti izum – ružičasta boja siromaštva. Ne zna ona da se to u psihologiji zove obrambeni mehanizam kojim se nesvjesno branimo od nevesele stvarnosti.
I sjetim se druge žene koja svakoga dana oko 15 sati na jednoj zagrebačkoj tržnici skuplja ostatke povrća i voća za svoju djecu, jer je nezaposlena, ima troje djece, podstanar je. Do sada je govorila da to skuplja za hranu svojim kokošima i svinjici, a sada stidljivo priznaje istinu. Neku sam večer, vraćajući se s jednog domjenka, na jednom trgu svoj neveliki, načeti sendvič podijelila s tri starije osobe (jedna žena s kovčegom i dva muškarca) koji su sjedili na klupi i zajednički pile jednu pivu. Za jelo nisu imali novaca…
I tako bih sada mogla nabrajati stotine priča i sudbina ljudi koje sam susrela u ovih mojih posljednjih 15 godina rada s umirovljenicima i starijim osobama. Poznajem ja i one sretnije starije ljude koji imaju vedriju i materijalno sigurnu starost. Ponekad sam strašno nesretna i tužna upravo zbog ovih koji žive život nedostojan čovjeka. Stariji ljudi se srame svoga siromaštva i mnogi to ne žele ni priznati. Zatvaraju se u „svoj svijet”, osamljuju se. Žive u prošlosti. Ne pozivaju goste. Znam neke starije gospođe koje ne žele napustiti svoje velike stanove za čije održavanje više nemaju dovoljno novaca, podstanare ne žele pustiti u svoj svijet, ali rado oblače svoje demode krznene kapute i ponosno idu u šetnju gradom.
Starije osobe se stide svog siromaštva, jer postali smo društvo koje naglašava bogatstvo, mladost i besprijekornu ljepotu kao mjerilo uspješnosti. Nekada, u vrijeme naše mladosti, cijenilo se znanje i iskazivalo dužno poštivanje starijim osobama. Govore da je to sada zastarjelo, zaostalo ponašanje.
Starije osobe ne smiju sve doživljavati kao neuspjeh. Moraju naglašavati ono u čemu su uspjele. Uspjele su, možda, osnovati obitelj i odgojiti djecu i pružiti im obrazovanje koje ih je osposobilo za samostalan život i za zasnivanje vlastite mlade obitelji. Vrijednosti su to koje mladi moraju cijeniti i vratiti roditeljima dio onog što su primili.
Siromaštvo stariji doživljavaju i kao svoj neuspjeh. Nepripremljeni su za ovo novo brzo bogaćenje, za bezosjećajno ponašanje mladih i nerazumijevanje i neprihvaćanje starih.
Napredak tehnike i tehnologije prebrz je i preobuhvatan da bi ga stariji mogli usvojiti i slijediti. Zaostajemo i ne možemo prihvatiti neke nove sadržaje. Razlike između naše generacije i generacije naše djece, a pogotovo naših unuka, postaju gotovo nepremostive i onda se povlačimo u dobro nam znane svjetove i zatvaramo se u svoju ljušturu i često se branimo neprimjereno napadima i emocionalnim ispadima, što onda produbljuje konflikte i međusobna nerazumijevanja i udaljuje nas jedne od drugih.
Pokušajmo naučiti ipak nešto novo. Često smo bili prisiljeni prilagođavati se svojim ponašanjem i stjecanjem novih znanja tijekom godina rada, jer je to zahtijevao napredak tehnologije na radnom mjestu. Sada možemo učiniti dodatni napor i pokušati naučiti nešto od novih tehnologija, npr. rad na računalu, kako bismo se približili generaciji naše djece i unuka. Svi se već služimo mobitelima i imamo bolju komunikaciju s mlađim članovima obitelji, a to smo naučili „u hodu”. Sada pođimo korak dalje: vjerujmo u sebe! Učite, jer vi to možete!
Informirajte se o novim pravima iz socijalne skrbi i mogućnostima izbjegavanja najgorih oblika materijalnog i emocionalnog zlostavljanja od strane okoline, zaštitite se novim znanjima iz upravljanja novcem i materijalnim dobrima. Istraživanja pokazuju da najviše problema imaju starije osobe zbog nepoznavanja svojih prava, ali i novih oblika prijevara i krivičnih djela koje se svakodnevno događaju na njihovu štetu. Ne osamljujte se već se družite sa svojom generacijom koja vas razumije, ali i štiti.
Ovih dana bili smo na prosvjedima. Nas oko 7.000 osoba pod kišobranima. Bilo nas je relativno malo u odnosu na gotovo 1,200.000 umirovljenika, ali ipak dovoljno da nas se vidi i čuje i zapamti… Imali smo plave (kažu da je to boja nade!) trake oko ruke i svatko je na traku mogao napisati ili iznos svoje mirovine ili poruku onima koji tvrde da su naši zahtjevi preveliki ili poruka pojedinca s molbom za preživljavanje. S pozornice su se čule i iskrene poruke i traženja običnih umirovljenika od kojih većina ne vjeruje u bolje sutra, predaju se i mire se sa svojom bijedom.
Mislim da nas je ovaj prosvjed osvijestio kako nije sramota javno progovoriti o svome siromaštvu i o svojim željama i očekivanjima, o zahtjevima za bolji život; da je sramota na adresi onih koji su takvo siromaštvo prouzročili.
