Svakog jutra vozim se autobusom oko pola sata, kad su gotovo svi putnici umirovljenici. U vrijeme pandemije svi se držimo uputa stožera koji određuje pravila ponašanja kako bi se spriječilo širenje zaraze. Jedna od osnovnih zaštitnih mjera je nošenje zaštitne maske preko usta i nosa. Svi smo već naučili lekciju pa mi se dogodi da zaboravim skinuti masku i nastavim ulicom hod s mojim novim modnim detaljem.
Ponekad sjednem ciljano kako bih razgovarala s nekim poznanikom jer smo smanjili druženja i pijenje kave, ali najčešće sjednem pored nepoznatih osoba i to je vrijeme kad razmišljam o nekom problemu ili o zadacima koje moram izvršiti. No, ovakvi trenuci su vrlo rijetki. Moju pažnju u trenutku privuku lica običnih ljudi. Pratim mimiku njihovih lica, nehotice prisluškujem što govore.
Posljednjih dana najčešće slušam rasprave o poskupljenju, najprije kruha, licitira i se o raznim iznosima, ali na kraju zaustavlja na 20 posto.
Pitali su ministricu o poskupljenju kruha i što će još poskupjeti i ona je odgovorila da smatra da će se možda korigirati neke cijene do Nove godine, ali najviše do dva posto. A odlaskom na tržnicu vidimo kako je to daleko od istine, jer su već sada cijene skočile i desetak ili više desetaka postotaka.
No, što nas zapravo čeka teško je u ovom trenutku najavljivati. Stenjali smo godinu i pol u strahu od korone i kad smo mislili da je kraj, evo novih mutiranih sojeva.
Moje prijateljice i ja ovog smo ljeta nekoliko puta odlučile prkositi koroni. Odlučile smo otići na Ljetni operni festival u Ljubljanu. Predstava se održavala na gradskom trgu pod zvjezdanim nebom. Drugo gostovanje bilo je u dupkom ispunjenoj velikoj dvorani Gradskog kazališta. Mi smo gotovo jedine imali maske tijekom predstave. Život je, čini se, krenuo ka normali.
I neke naše „hrabrije” podružnice organizirale su boravak grupa u trajanju od 10 ili 14 dana na moru ili u toplicama, uz pridržavanje epidemioloških mjera. Znamo da su neke starije osobe cijelo ljeto provele gotovo u izolaciji u svojim kućama za odmor na osami, i u domovima za starije.
Sada smo već malo hrabriji i jedva čekamo jesen i sliku i snagu djelovanja korone u doba novih susreta. Druženja su potrebna starijim osobama jer nemaju dan dovoljno ispunjen aktivnostima. Ostaju sami sa sobom i svojim slabostima. Sve starije osobe trebaju naći sebi najbolju mogućnost za održavanje kondicije, kako fizičke, tako i misaone. Prije svega treba biti svjestan vlastitih sposobnosti i zdravstvenog stanja i njime determinirati aktivnosti. Znam mnogo prijateljica koje se čuju svaki dan telefonom u određeno vrijeme ili piju ujutro u 8 sati zajedno kavu.
Znam mnoge podružnice, osobito one iz okolice Zagreba, koje organiziraju večernje plesove„pod zvijezdama”. Prezadovoljni su, ali oprezni. Naravno, romantike nikad dovoljno. Mnoge naše podružnice organizirale su tijekom ljeta zabave, jednodnevne izlete na kupanje i druženja. Hoće li tako biti i u jesen, bolje ili gore?
A sada malo o budućnosti kojoj smo sanjali. Gotovo svi smo se cijepili i vjerovali u solidarnost mladih da će se što više njih procijepiti misleći na dobrobit svojih roditelja, baka i djedova. Uspjeh je bio na vidiku. Ali su posustali.
I opet je novi virus na pomolu. No, sada ipak imamo manje strahova. Nije malo iskustva i znanja o virusima stečeno za ovo vrijeme pandemije. Opet nova cijepljenja, možda i treće cjepivo za već cijepljene, možda zatvaranja na određeno vrijeme. Sada smo hrabriji jer smo preživjeli prvu rundu. Naučili smo dio lekcije, a do ispita zrelosti još je dug put. Tko preživi pričat će.
Vjerujem da ćemo izdržati razdoblje drugog virusa, da ćemo pobijediti i realizirati sve zacrtane, a nerealizirane projekte, jer – žilav smo mi narod. No, umjesto slogana kako se trebamo cijepiti jer trebamo misliti na druge, naš novi poklič trebao bi biti: „Cijepi se, misli na sebe!”.
