Kad Massimo zapjeva kako ima mali krug velikih ljudi s kojima sanja, za koje se trudi, to je i zato da bi znao uz njih tko je on zapravo. Iako se Massimo na prvu čini kao najnevjerojatniji kandidat za prepoznavanje općeg tijeka državnog duha vremena. Ispada da je upravo on taj nevidljivi prorok koji je 1995. bio jednako u pravu kao što je danas, jer je onomad kad je litra benzina bila jeftinija od paketa Smoking crvenih papirića pjevao ‘ti si moja benzina/hajde da se volimo’, a danas kad ta ista litra košta gotovo 12,50 kuna, njegov pjev da ima ‘mali krug/velikih ljudi’, gotovo je precizan opis onoga što su danas naše vladajuće strukture, od HDZ-a, preko SDP-a do profesionalnih političkih uhljeba.
I, da, to nisu ljudi koji u svom krugu traže vlastiti identitet, već bivanjem dijela „malog kruga“ dobivaju taj svoj identitet, bili lijevi, desni ili srednji. No, nije tu riječ o velikim stvarima, lopovlucima i korumpiranosti, mada i to ulazi u samopodrazumijevajuću priču, osobito kroz izgradnju ključnih interesnih koalicija oko sebe.
Ono što rastužuje do očaja je sitničavost kroz male stvari, kojima se dokazuju periferne moći velikih političara. Da, sve veći krug malih ljudi su oni koji kreiraju politike i do zadnje kapi krvi su spremni dokazivati smisao besmisla i značaj nebitnoga. Eto priča, tek nekih. Tako u početku zadnjeg rata tadašnji premijer Valentić provodi svoj neslavni stabilizacijski program čije su žrtve mali ljudi kojima dokida pravo na usklađivanje mirovina. Taj je suludi eksperiment država platila oko 12 milijardi kuna, jer je toliko bio isplaćeni umirovljenički dug. No, Nikica k’o Nikica pripada malom krugu velikih ljudi, pa je ogulio najbjednije. To isto radi velebna Jadranka Kosor, zamjenska premijerka, kad 2010. godine ukida usklađivanje mirovina te za stotinjak tisuća umirovljenika s mirovinama koje dosegnu 3.500 kuna oduzme deset posto.
I gle čuda, i danas Kosoričine žrtve, 12 godina iza umotvorine nekog njezinog činovnika, kad koji umirovljenik koji je mirovinu stekao po posebnim propisima dosegne tu čarobnu granicu, biva uskraćen za deset posto, kako je to kod posljednjeg usklađenja od 6,18 posto doživjelo njih stotinjak.
A pamtite li kad je čovječuljak čudnog imena, ministar Mirando Mrsić, Hipokratov ovlaštenik, 2014. ukinuo pravo umirovljenika da primaju mirovinu putem pošte, jer se on u svom krugu velikih ljudi dogovorio da će se mirovina isplaćivati samo putem bankomata i bankovnih računa. Ti su ondašnji umirovljenici ostarjeli, vuku se na štakama, žive po brdima i selima bez javnog prijevoza, ali ne, naslijeđe malog čovjek savjetovanog od moćnih ljudi i dalje živi. Svi ti invalidizirani starci, odbačeni na društvenu marginu, moraju biti zdravi i sami puzati po šumskim puteljcima do prve banke.
I onda je ministar Aladrović odlučio da je lijepa ideja siromašnim starcima dodijeliti nacionalnu naknadu za starost, ali mu je neki vrli činovnik uvalio kvaku 22 da svaki korisnik mora imati IBAN, tj. bankovni račun. Pa zato umjesto dvadesetak tisuća imamo samo jedva šest tisuća korisnika. Ministru je neki mali čovjek savjetovao malu izmjenu koja život znači.
Sitničavi mali ljudi tako savjetuju one iz kruga velikih ljudi, a štete ostaju desetljećima upisane u zakone. Sreću čine male stvari, male, beznačajne radosti, koje postaju i presudni kriterij dostojanstva čovjeka. I, zapamtite gospodo i gospođe političari, ne možemo svi učiniti velike stvari, ali male stvari možemo raditi s velikom ljubavlju i svojim identitetom. Kao Massimo, zar ne?
