Piše: Jasna A. Petrović
Pitam se, pitam, kako je od siječnja do srpnja ove godine umrlo čak 26.486 umirovljenika, što je u odnosu na 2023. godinu čak 1.129 umrlih više. Samo od lipnja do srpnja umrlo je 4.166 korisnika mirovina, što je nezapamćeno, nakon što su godine Covida počinile pokolj.
Hrvatska je u srpnju zabilježila značajan porast smrtnosti s 4.509 preminulih, što je za 13 posto više nego u istom mjesecu prošle godine. Umrlo je 516 osoba više nego lani u srpnju. Stručnjaci upozoravaju da su uzrok rekordne smrtnosti ekstremni toplinski valovi, koji najviše pogađaju negativnim posljedicama najviše pogođene starije osobe i kronični bolesnici. Je li to baš tako?
Mi se ne bismo složili da su samo klimatske promjene i nesnosne vrućine povećale broj umrlih staraca. Bila je ovo i godina pojačanog siromaštva, realnog pada vrijednosti mirovina, nikakvih povećanja penzija unatoč obećanjima Vlade, osim redovitog usklađivanja. Dok je prethodna godina ipak bitno poboljšala položaj jedne ugrožene kategorije obiteljskih umirovljenika, ova godina je „zaboravila“ umirovljenike.
Stariji od 65 godina su još 2022. godine dosegli stopu siromaštva i socijalne isključenosti od čak 28,4 posto, dok su samci, a to je najčešća kategorije umirovljenika u čak 60 posto u zoni siromaštva. Zatim, procjena je kako 40 posto prosječne plaće odlazi samo na hranu i puko preživljavanje, a to iznosi 526 eura. A ako znamo da je u lipnju prosječna mirovina iznosila 535 eura, od čega čak 60 posto umirovljenika ima manje od prosjeka, ispada da je barem 60 posto umirovljenika gladno jer im cijela mirovina odlazi na hranu. Naravno, tako bi bilo kad bi se hranili kvalitetno i normalno, no oni kupuju po rasprodajama i akcijama, skupljaju s poda po tržnicama po zatvaranju ili kopaju po kantama za smeće. Onda nemaju niti za lijekove ili slične dodatke prehrani. Nemaju niti za grijanje, a pogotovo neće imati kad se poveća sukcesivno od 10 do 25 posto.
Neki pak rade. Po četiri sata dnevno ili na crno. Čuvaju djecu, njeguju invalide, peru stubišta, kuhaju za druge, gule krumpire, peglaju, peru. I tako se čini da im život nekako protječe. Malo bolje nego prije, jer pamtimo i doba kad su se masovnije samoubijali, očajni, napušteni, zaboravljeni. Recimo, početkom devedesetih godina čak nešto više od 50 posto svih samoubojica su bili stariji od 65 godina. Stope samoubojstava rastu s dobi, ali ipak od kraja devedesetih je u blagom opadanju, pa smo sada na 25,6 posto starijih koji si presuđuju. Među županijama Hrvatske prisutne su razlike u dobno-standardiziranim stopama, pa tako županije primorskog dijela Hrvatske bilježe niže stope izvršenih samoubojstava od pojedinih županija kontinentalnog dijela, a što ukazuje na višu kvalitetu umirovljeničkog standarda.
Ipak, siromaštvo kroji smrtnost, i od gladi i od samopresuđivanja, a Hrvatska bilježi više stope smrtnosti od samoubojstava starijih od prosjeka stopa za zemlje EU članice. Kad su mirovine male, smrti su češće. Zna se da se može preživjeti od veće mirovine, ali i da se brže umire od malih mirovina.
Ima puno znanstvenih studija u svijetu o nerazmjeru u umiranju u bogatim i siromašnim zajednicama, no hrvatska vlast to ignorira. Nema takvih studija. Nema takve osviještenosti. Inače bi ipak povećali mirovine, a ne samo svoje dužnosničke plaće. No izgleda da je točna narodna izreka: „Siromaštvo je grijeh koje bogataš nikad ne oprašta.“
